About
Na ovim stranicama susrest će te osobu teško oboljelu od radoznalosti, ogrezlu u ispipavanju osobnih granica izdržljivosti, s neumoljivom potrebom za kretanjem (neovisno o okolini, vremenu i godišnjem dobu), slabu na umjetnost izvan horizonta uvriježenog , osobu koja meditira u kuhinji u pari raznih začina, osobu koja ima lošu naviku da pri rukovanju lomi kosti i onog s kim razgovara gleda direktno u oči.
Ne, ne radi se o Alienu, to sam ja i to u razblaženom obliku.
Odlučila sam popuniti ovu stranicu jer sam napokon završila potrebno stručno usavršavanje, posjekla sve vezove i sad plutam pod freelancer-zastavom. Iznenadila me snaga vjetra pa me ima posvuda, što mi, kao organizacijskom freeku, ide mächtig na živce.
Nadam se da ću uskoro pohvatati konope, jer me čeka i motika: jedan dio vrta bit će dugo sanjana oaza u kojoj će se duša nadisati mira: klupa, kamen, smilje i bosilje, uglavnom lavanda.
Ružičnjak - za jedno 30 godina. Možda. Nešto popuštam u zadnje vrijeme.
Borrego zadržava pravo na veći dio zelenjave, a Kokolo već mjeri udaljenost do livade iza kuće.
Čini se kao da svi imamo šansu biti zadovoljni.
Carpe Diem.
O drugima: moto:”Svi ljudi su dobri dok ne dokažu drugačije” nije me baš poštedio od razočarenja, ali me puno toga naučio.
Neuspješno se liječim od “helfer-syndroma”, ali ima i prilično dokaza da ja mogu i “drugačije”. Verbalno (u 99% slučajeva) gazim, a leševe ostavljam ne okrećući se. Vrijeme je postalo dragocjeno. Trebam ga za onih nekoliko istinskih prijatelja.
O materiji: nikako da naučim cijeniti novac. Ni materijalna dobra. Rat me naučio da se bez svega može. Jedino bih se mojih knjiga teško odrekla. I ormara s cipelama. Nitko nije savršen, zašto bih ja bila iznimka?
O zdravlju: voljela bih kad bi mi uspjelo na vrijeme prepoznati znakove upozorenja. Osjećam deficit.
Fanatični poklonik posta: do sad, najduže bez hrane - 48 dana.
Težim ka punih 100.
U ljubavi: neozbiljna i neodgovorna. Ne ponosim se time.
O blogu: blogariti sam počela 2004-te po raznim servisima, što njemačkim, što hrvatskim- Cyber_Soap mi je bio najdraži, dok me nije otjerala glupost i primitivnost vodeće “elite”.
HotItem postoji od 15. 12. 2006-te.
Volim ovaj komadić www-a, ali redovita sam samo zbog nekoliko fenomenalaca (vidi blogroll).
Volim: panta rhei.
Ne volim: status quo.
Posebnu averziju gajim prema:
ženama - “patnicama”, koje onim cmoljavim ali dovoljno glasnim:” Ma mogu ja to sama…” navlače i bezobzirno iskorištavaju;
ženama koje će prije umrijeti pod batinama ili biti cijeli život pljuvane, nego se odreći veze i biti same (ali nikad neće propustiti žaliti se na tešku sudbinu!);
muškarcima zadriglim u nemaštovitim, samoisceniranim don-huanskim ulogama;
muškarcima kojima su sve žene krive zato što su luzeri.
O učenju: tu ne postoji završnica. Nijedna diploma nije legalna.
Često samo promatram. Kad mi dosadi, provociram. Pa opet promatram. Pa se divim rezultatima.
O životu: zavist smatram najvećim zlom.
Ljubav je precijenjena.
Ali poštovanje - ono je neophodno.
Pozdravljam vas,
vaša Tanja
(nastavlja se…)
UPDATE 1
Kako već negdje napisah, baš mi godi biti u tom probranom društvu. Zahvale idu BO ljudima i naravno,
Mooshemi(na protekciji
)ono, ma baš dobra: draga MasterMind me obavjestila kako sam spomenuta u prvom broju Borjinog PlanB i to iz njene tipkovnice. Tnx MM!
UPDATE 2: 24.03.08
Rečenica “Čudni (ili nepredvidljivi) su putovi životni” (životno ili Božje, dođe ti na isto, oba pojma su prilično apstraktna), kao da je kod mene udarila temelje, pustila korijenje, našla iskonski izvor postojanja.
Često dobrovoljno, a ponekad i protiv svih postojećih logičkih zakona, mijenjala sam mjesto boravka, posao, mikro i makrokozmos. Plivala mliječnim stazama, izranjala iz crnih rupa, autostopirala, vozila se Velikim ili Malim kolima ili išla pješkice, sama, zadovoljna nastalom tišinom; sama, očekujući barem jeku vlastitih koraka…
Trenutno sam iz Malih, prešla u Velika kola, propovijedam tišinu, a osjećam kako mi buka, poput bujice, podrijeva moj novi, skromni, godinama planirani životni putić, stvarajući novo, prošireno korito…
O čemu ja to, pita zalutali čitatelj, nasmrt se dosađujući dok mu vilica krcka zbog učestalog i nekontroliranog zijevanja.
Pa o tome, da započnem, ajmo reć´ , projekt A, a preko noći se nadjem u projektu ŽNJ, koji mi donosi veću lovu i inače nema nekih većih zamjerki, ali ja osjećam kako me Netko ne shvaća ozbiljno i plete moje životne putove kako mu drago. I nije to ono najgore, već činjenica da bez nekog velikog protivljenja slijedim taj novi put ( iako slika mene, dok sjedim u vlastitom dućančiću svojeručno kreiranih šešira i otkačene hipi bižuterije, blijedi sve više i više…)
Bilo kako bilo, mjesto terapeuta kognitivne terapije i brain-coachinga zamijenjeno je mjestom (paz´sad) Relax-coachinga, prevedeno, učim ljude kako da se opuste.
Zar to ne zvuči divno?
Zvuči, sve dok ne stojite u dvorani s dvadesetak zaposlenika neke IT firme, koji hrču, ispruženi i u dekice umotani, dok ih vi pokušavate, verbalno, naučiti kako da opuste mišić po mišić, po vlastito kreiranim vježbama, mješavinom progresivnog opuštanja, yoge i Qi Gonga…
“Jel´ to, to?” pita me šef dok mi ispisuje ček, jer zaposlenici izgledaju zadovoljno, ali tko ne izgleda zadovoljno nakon popodnevnog knjavca…
“Nije to, to”rušim mu iluzije o prodavanju magle, “ali traje dok se ne nauči.”…ugovaramo slijedeći termin…
Ipak, nisam napustila baš sve moje klijente čija je potreba za kognitivnom terapijom postala neutaživa.
Možda samo one koji bi me dočekivali i ispraćali s optimističnom konstatacijom koja vam od ranog jutra briše osmjeh s lica:
“Sve to, MENI, ionako ne pomaže…”
Pozdravljam vas,
vaša Tanja
nastavlja se…
