Bilo je to burno vrijeme ispunjeno strahom i zlim slutnjama, kada se u Berlinu, 1933. tadašnji predsjednik IOCa, Theodor Lewald susreo sa Hitlerom. Tadašnja politička i ina javnost otvoreno se uvlačila Hitleru u analni otvor, bez skrupula i u nadi da neće osjetiti snagu “tajnog oružja“, patku koju je Goebbelsova propagandna mašinerija tako dobro lansirala i održavala na životu.

Ideali olimpijskih igara prodani su za sigurnost koje nije bilo, a Hitler je pokupio priznanje za svoju fašističku politiku, a stadione koristio za samoisceniranje i veličanje arijevske rase.

Povijest se ponavlja.
Olimpijske igre 2008 održavaju se na tlu države u kojoj vlada jedna od najnehumanijih, fašistoidnih vlasti sadašnjice.
Ne samo politika prema Tibetu, već i politika prema vlastitom narodu, politika u kojoj život pojedinca vrijedi koliko i kamen na cesti, politika od koje se svakom čovjeku sa ZDRAVIM RAZUMOM diže kosa na glavi…svakom čovjeku osim političarima i Jacques Roggeu, presjedniku IOca.

Dvolične i debilne izjave tog belgijskog kvazi-ortopeda neću ponavljati, on je ionako samo bezlični pion u toj baruštini laži i dodvoravanja.

Sljedbenici Hu Jintao fašistoidne politike otkrili su moć novca i vanjskog tržišta, vanjsko tržište je otkrilo potencijal ogromne Kine. Ljubav je rodjena, ljubav u kojoj umiru nevini, najćešće žene i djeca zbog nehumanih radnih i životnih uvjeta. Radni dan traje preko 12 sati, radni tjedan nerijetko nema slobodnog dana.

Nije tajna da se kidnapiraju ili prodaju hendikepirana i duševno zaostala djeca koja onda skončavaju negdje u podrumima tvornica. Nije tajna ni da se organi te djece prodaju na (i)legalnom tržištu, Kina se ponosi svojom bogatom ponudom, kao što se ponosi i vlastitom industrijom koja se bazira na 80% ukradenog, iskopinarog dizajna. Ponosna je i na veliki izvoz bagatelne robe, koju su producirala već spomenuta djeca i žene, mlade djevojke koje napuštaju domove u siromašnim dijelovima širom Kine, rade i žive u nemogućim uvjetima, a plaću šalju roditeljima, kako ih ne bi proglasili lijenima.
Ženska djeca u Kini, po važnosti, dolaze odmah nakon stoke.

Kina je ponosna i na velelebne stadione zbog kojih su tisuće i tisuće ostali bez domova, jednostavno preseljeni, kao vreće krumpira.

Vanjska politika Kine ne razlikuje se puno od unutrašnje: gdje god je nasilje i kršenje ljudskih prava, tu je i Kineska podrška: bilo Darfur ili Burma, Kina upotrebljava svoj moć i spriječava bilo kakvu intervenciju.

Kina je poput onog kukca balegara što gradi “imetak” tako što ga gura ispred sebe, a on se povećava jer se sve “pregaženo” lijepi. Imetak, odnosno govno, postaje sve veće i veće…jednom mora eksplodirati…
Čini se, kao i tridesetih prošlog stoljeća, da se Svijet nada biti poštedjen eksplozije. Bar u sadašnjosti. Budućnost nas se ionako ne tiče.

A “olimpijci” će udisati mirisno, smogno ozračje kineskog okoliša, od srca se nadam s debelom migrenom, i nekako sam skeptična da će bilo tko od njih i pomisliti da ideale o slobodnom duhu u zdravom tijelu “prodaju” upravo u zemlji koja još prakticira masovna ubistva kao sudsku kaznu. A sudeći po zraku koji produciraju, mogu početi štediti municiju.

A skepsa me ne napušta ni kad pomislim na hrvatsko tržište preplavljeno kineskim proizvodima, naročito prigodnim sportskim artiklima, proizvode koje djeca već mjesecima danonoćno proizvode…skepsa, da kad kupite loptu pomislite na one dječje ruke koje su je šivale…

Pozivam vas na bojkot. Ne kupujte kineske proizvode, ne lijepite se na balegarovu kuglu…

Update:

RAZGLEDNICE iz KINE

Zapadne zemlje se žale na drastičan pad nataliteta.
Sve je manje stanovnika, kažu.

Dvije misli mi roštaju vijugama: kad bi izašli svi pozatvarani u austrijskim podrumima, vjerojatno bi se i poduplao broj Austrijanaca.

Kad bi njemačke mame svoje bebe na spavanje stavljale u krevetiće umjesto u škrinje za zamrzavanje, ni Njemačka ne bi imala prigovora na natalitet.

Ali svi ti životi, za državu, očito ne vrijede puno. Država vidi samo opasnost od smanjivanja poreznih obveznika.

Ipak, u ovom civiliziranom svijetu postoje socijalne službe…čiji namještenici prevrću papire od velike važnosti: riječ DOKUMENT ima posebnu težinu…pod kojom djeca umiru od batina, gladi i žedji pred očima ravnodušnih roditelja.

Ravnodušje, koje im usadjuje društvo i njegov poredak.

Prasnuo je, stao je vikati, soba se tresla,
a stijene su otvorile uši.

Letjele su riječi kao krpe svadbenog vela,
kao listovi uvele kite cvijeća,
zveknule kao ogledalo
koje je razbilo sedam godina sreće.

Lebdio je ispod stropa
viseći na krilima gradjanskih vrlina,
tako da su mu pucale naramenice,
vikao je taj mali bog,
vladar u svom životnom prostoru,
vikao je zlobu, zavist i prezir
i sebičnost koju zovemo ljubomorom
vikao je krvavu laž i sam joj stade vjerovati.

A ona je stajala…
u tom neshvatljivom udaranju valova,
daleko, daleko
u sumračnoj, otvorenoj krajini
s izgubljenim snovima i s nogama pod snijegom
stajala je čista…

Svjetiljka je padala,
pružala je ruke i ništa, ništa nije čula,
tek nešto kao praskanje leda…

Letjele su riječi, te krpe svadbenog vela,
u okviru ogledala zvonilo je sedam godina sreće.

Zveketao je mali bog,
vlasnik i sudac čežnje koju nikad nije upoznao,
siktao u oči u kojima nikad nije primjetio ljubav:

“Ti kujo, smrti moja,
zgadio mi se tvoj pogled.
I tvoje ruke,
životinjska vjernost,
poniznost bez nade i ambicije,
odbojno mi je tvoje lice.
Želim rasti !”

A ona je stajala tamo u sobi…
kao u dalekoj sumračnoj krajini,
gledala ga je očima punim ljubavi,
i ništa, ništa nije čula,
tek nesto…

kao dragi, bliski glas
onaj isti glas,
zameten snijegom sedam godina:

“Andjele moj, umirem za tobom,
ti si moj život,
ljubim ti oči i ruke,
želim te, o pruzi mi usne.

Nositi cu te na rukama,
a budem li ti ikada rekao i jednu
jedinu zlu riječ
neka onijemim…”

Vojtech Mihalik

Linkovi:

Autonomna ženska kuća-Zagreb
Amnesty International

“Zadnje što ova Zemlja potrebuje jest rock koncert”, reče nedavno Roger Daltrey ( “The Who”), valjda kad su ga pitali hoće li sudjelovati u ovom najnovijem mega eventu protiv onečišćavanja atmosfere. Za one neupućene, noćas u 3 sata u Sydneyu je započeo prvi koncert od njih nekoliko koji će se održati u 24 sata na 7 kontinenata, a u organizaciji Al Gora & Friends.

Muzičke mega zvijezde i zvijezdice se ponovo okupljaju da bi Zemljanima ukazali kako je način na koji živimo, radimo, dišemo, poguban za majčicu Zemlju i njenu atmosferu. Pri tom će se potrošiti megatonske količine energije, stvoriti megatonske količine smeća, potrošiti megagaloni benzina, a većina njih će nakon ovoga prodavati vlastite ploče u mega tiražama.

Ovaj mega event koristan je i za pokrovitelje, npr Mercedes Benza koji je zadužen za prijevoz mega zvijezda i njihovih repatica na koncert u Hamburgu. Da bi sve bilo u duhu mega zaštite okoliša, zvijezde će se prevoziti najnovijim Smartom koji troši samo dvije litre. Ovdje je nekome promaklo da u njega stanu samo dvije osobe i jedna gajba pive, to bi grubo matematički značilo litra benzina po osobi. U jedan autobus stane do 50 ljudi, a potrošnja je puno manja. Ali to je ipak mega event, nema mjestu za cjepidlačenje. Kao ni za pitanja tipa, kog vraga radi Shakira u Hamburgu, kad joj je Rio de Janerio puno bliže, Sara Brightman u Kini, Lenny Krawitz u Riu ili UB40 u Južnoj Africi?

Granica izmedju komercijalizma i stvarnog aid projekta je odavno izbrisana. Milijuni muzičkih fanova koji će popuniti stadione, veselit će se (čemu?) odslušati možda jednu ili dvije “pametne” o štednji energije, a nijedan se neće dosjetiti, ni na povratku kući, isključiti svoj mega plasma TV što se krčka na stand-byu.
Lova od ulaznica ide u fond, projekt ili sl. za zaštitu atmosfere, ali što je sa tantijemima mega zvijezda od prodaje ploča nakon ovog mega (self promotion) eventa? Poznato je da nakon svakog ovakvog dogadjaja prodaja ploča znamenito raste i do sad je samo David Gilmour (Pink Floyd) donirao ogroman dio love nakon koncerta G-8 2005-te. Ostali? Mega šutnja.

Podržavam Al Gora i njegovo nastojanje da se situacija sa zagadjenjem atmosfere napokon shvati ozbiljno. Ali ovaj mega event mi nudi samo mega paradokse. Bojim se da će se i on, kao i Bono, izgubiti na putu izmedju “što činim” i “što je zapravo važno činiti”, jer vjerodostojnost je ovdje ključna riječ.
A kako vjerovati čovjeku koji glasno kritizira svog (irskog) predsjednika vlade zbog niskih davanja za pomoć Africi, a ujedno kao da zaboravlja da se ta davanja odvajaju od poreza koji on ne plaća, jer mu je stopa bila previsoka, pa je svoju mega kapitalističku firmu prebacio u Nizozemsku, koja, usput, svojom izvoznom politikom najjače ugrožava (čitaj uništava) afričke poljoprivrednike. Bono je poznat po svojim naočalima, a ja se pitam dal´ ih nosi da mu oči ne vide ili da mu se oči ne vide.
Ali sam sigurna da je potpisao ovo obećanje.  Jer mega in je biti svugdje prisutan, makar samo na papiru.

UPDATE:

Cijela zabava koštala je atmosferu dodatnih 110 000 tona CO2. Na tablici vodi Rio de Janeiro s 50 000 tona. Nisam sigurna da se to zaista može nazvati aid-projektom.

Izvor: Spiegel

Negdje na početku godine vratio se Rocky Balboa. Po šesti put. Napumpan anabolicima, s nakrivljenim bećarskim šeširićem i za još par centimetara nakrivljenom usnicom, pokušao je oprati ljagu neuspjeha petog dijela. I četvrtog. I trećeg. Ako ćemo pravo, ni drugi dio nije bio prijeko potreban. Balboa-Stalone ponovo u ringu, u filmu s nategnutih pedeset, u stvarnosti preko 60, poručuje nam da još  nema svoju klupu u parku s koje hrani golubove, da  mu nitko ne treba ustupiti mjesto u tramvaju, da ne mrlja mandala sličice,  da mu ljevica još zna što mu radi desnica i da se rado susreću na nečijem nosu.

Da bi pojačao ugodjaj i podcrtao svoje fizičke kvalitete, izvukao je i Ramba umirovljenog bogtepitajkad negdje u tajlandskog džungli, poželjevši  napraviti remake “African Queen” ali  s par hektolitara krvi viška, ponešto isčupanih grkljana, xxx kilometara prosutih crijeva, bezglavih tjelesa na jednoj i beztjelesnih glava na drugoj strani, te izjavama poput: “Ubiti je lako kao i disati.”. Umjesto cool daddy Bogarta, rodjen je još jedan John Rambo, s mozgom poluidiota i kompletnog ludjaka, u prljavoj i ofucanoj potkošulji, najdražem odjevnom predmetu njegovih poklonika, brutalniji i krvožedniji nego ikada prije.

I Rocky i Rambo su mu potrebni, priznaje Stalone u jednom intervjuu, godine lete, a uspjeh na filmskom platnu izostaje.  Realnost je u njegovom slučaju grozomornija od bilo kojeg nastavka Ramba, jer tamo je rogonja, loš ljubavnik, wannabe slikar, mamin sinčić i dozlaboga loš glumac. Čak ni ovo potonje ga ne spriječava da svijetu pokaže još jednom, bar još samo jednom, prije nego mu anabolici i hormonalne injekcije rasture i mozak i tijelo, da još uvijek može ono što ga je učinilo popularnim i bogatim: mlatiti i ubijati. On, za sada, samo na filmskom platnu.

Sequel manija se nastavlja: prije par dana u kina je stigao i četvrti “Die Hard”.  John McClane, cop u vlastitoj misiji umiranja na muški način, još uvijek je u agoniji. Obrijane glave i naravno, u nezaobilaznoj osmucanoj potkošulji (klasični muški fetiš koji nikad ne fula, bar ne one s pivom u rukama i nogama na stolu, a pred TV-om) razbija aute ulicama New Yorka kako bi spriječio isključenje kompjuterske mreže…ili tome slično. CO2 i klimatsko zagadjenje ne spriječavaju tog spasitelja čovječanstva u njegovim automobilskim vratolomijama, kad tad morat ćemo svi umrijeti muški. Pod plinskim maskama.
Iako reklama nastoji stvoriti dojam da se radi o hard action filmu, u Americi ga smiju gledati klinci već od 13 godina što znači da  McClane ima pravo čak dva puta reći “fuck”. Buuuuuu, negoduje masa, ali ne, neeeee, brani Willis svoju i McClaneovu čast registrirajući se brzopotezno na “Aintitcool.com”, forum za ljubitelje filma, tvrdeći kako je četvrto krepavanje jednako muški kao i prvo i tako nekoliko dana za redom. Očito su prošla vremena kad su mu vjerovali i kad je sipao nebuloze poput one “Kad uhvatite Saddama dajte mi ga na samo 4 sekunde…” pred vojnicima u Iraku.
I on, kao i Stalone, ustvari bježi kroz cijeli film od vlastite starosti. Hoće li mu neko objasniti da nema šanse da umakne? Ono na kraju filma? Pa da napokon umre i nastavi snimati reklame.

Mel Gibson je već snimio Lethal Weapon 4, ali tko zna, kad bi mu dozvolili da mlati židove, možda bi i on, poput McClanea i Ramba, obrijao tikvu i izvukao potkošulju iz prljavog veša.
Ali zato Indiana Jones ima još jednu želju: četvrti dio. Lucas, Spielberg, Ford, a izgleda i Connery, ponovo u pohodu na gral besmrtnog ega. Ako Clint Estwood još nije umro (muški), stiže i Dirty Harry po peti put.

Action film, izgleda, već godinama nema pravog junaka. Film se preselio u stvarnost, teror na svakom ćošku, rat na bliskom istoku, otvoreni frontovi po religijskoj liniji,  krvoprolića u školama…što nam novo ili još bolje utješno, mogu poručiti zagovornik rata u ulozi zombi copa ili ex porno glumac u ulozi poremećenog ex “green berets”, osim da ih pere kronična midlife crisis, da su duboko u klimakteriju i da bi im bilo bolje da si nadju neku silikonsku sponzorušu, nego da svijet teroriziraju comebackovima.

“It’s not about, how hard you can hit - it’s about, how hard you can get hit” reče pametno Rocky. Još kad bi  Stalone & Co shvatili bit te rečenice i dostojanstveno se povukli s križarskih pohoda, možda ne bih na jutarnjem jogingu susretala usopljene penzionere u preuskim lauftights na mlohavim stražnjicama i strahovala svaki put kod preticanja da će ga strefiti kap od napora i borbenog duha.
Jedan se čak upro da me pretekne i nakon što sam ga par minuta cimala usporavajući i ubrzavajući, uhvatila me panika kad mi je do uha doprlo zapomaganje njegovih plućnih krila. Nestala sam s poprišta ostavljajući jakotu da se pribere i cijelim putem se podsjećala da ne kupim sutrašnje novine kako ne bih čitala o muškoj smrti  seniora na jogging stazi.

A u kino isto neću tako skoro, dok se ova poplava gerijatrijskih pelenaša ne povuče. Nešto nisam od volje gledati tipove koji sanjaju o vječnoj mladosti, radije pogledam kakvu dobru komediju. Da vidimo što ima…Wild Hogs? O neeee….
 

Unicefov izvještaj možda nije tako spektakularan kao interview s Hiltonicom koja se nakon par sati zatvora zaklinje kako će odsad voditi drugačiji, uzorni život.
Pa miss Hilton, evo vam par ideja kako da korisno ispunite svoj dan.

Možda bi mogli svoju popularnost, umjesto za promoviranje šampanjca iz limenke, iskoristiti da svojoj naciji i ostatku svijeta ukažete na problem 218 milijuna djece ispod 15 godina koja su prisiljena raditi za par novčića.
Ili na onih 20 000 umrlih, samo prošle godine, od trovanja pesticidima na poljima kave, kakaa, čaja, banana, ananasa, cvijeća.
Možda bi pomoglo i kad bi svoju Prada prodavačicu upitali gdje je šivana ta haljina u kojoj tako seksi izgledate. Možda Vam, ako zamislite kako u Kini, u podrumu kakve tvornice (zbog kontrolora UNICEF-a) petogodišnja djevojčica mukom skuplja nabore koji će Vaš struk još više naglasiti, ta haljina neće više biti tako primamljiva?
Možda Vam, ako se raspitate odakle dolazi koža od koje su šivane vaše skupocjene torbe, netko pokaže desetogodišnjeg dječaka kako ispod teškog indijskog sunca obradjuje taj isti komad otrovnim kemikalijama koje mu nagrizaju pluća.
Možda Vam netko ispriča da je njegov mladji brat umro pljujući krv, možda baš na nekoj od Vaših torbi bačenoj negdje u kut ogromnog ormara u kojem vjerojatno bauljaju dječje duše izdahnule za šivaćim strojevima, u kožarama, na poljima, proizvodeći tu odjeću da bi VI, miss Hilton, mogli beskrajno pozirati pred uspaljenim fotoaparatima visokotiražnog tiska, na papiru za koji su isto tako grbačila djeca na plantažama u Južnoj Americi i Aziji.

Možda bi onda, miss Hilton, Vaš život dobio smisao, a ja se ne bih s gadjenjem stresala svaki put kad čujem Vaše ime ili vidim Vaše ljepuškasto lice. Što zaista nije u redu, Miss Hilton, jer ja Vas ne poznajem, ali Vi činite SVE, ali baš SVE, da Vas čovjek prezire.

A mi, obični ljudi, koji smo te sreće da ne moramo prostituirati vlastitu djecu ili ih slati u arapske palaste gdje im se, ako i prežive batine i ponižavanja, najčešće gubi svaki trag, mi ćemo se pokušati raspitati odakle dolazi to što kupujemo i da li firma podržava organizacije koje nastoje suzbiti izrabljivanje djece i da li te firme dozvoljavaju nenajavljene posjete neovisnih, UNICEF-ovih kontrolora.

Tako ću ja npr. bojkotirati uvijek i zasvagda proizvode ovih firmi:

ASICS -ne dozvoljava uvid i neovisnu kontrolu radnih mjesta u Aziji (ne zna se čak ni gdje točno proizvode)
BENETTON- ne dozvoljava uvid i neovisnu kontrolu (mjesta proizvodnje: Italija, Madjarska, Hrvatska, Tunezija, Turska, Indija).
BRIDGESTONE - FIRESTONE - provodi jedan od najtežih oblika iskorištavanja ne samo odraslih nego i djece i to širom svijeta.
CHICCO - proizvodi za djecu proizvedeni od djece. Firma zabranjuje svaki uvid u radna mjesta na azijskom području.
CHIQUITA BANANE - još jedna izrabljivačka firma koja čak zabranjuje bilo kakvu suradnju s organizacijama za zaštitu djece. Na njihovim farmama je najveći broj umrlih (što odraslih, što djece) od posljedica pesticida.
COCA-COLA - postoji dokazni materijal koji pokazuje djecu na planatažama naranči i šećerne trske. Coca Cola ne suradjuje s neovisnim kontrolorima.
DALLMAYR KAFFEE - planataže u Etiopiji, Indiji, Javi, Novoj Gvineji, Gvatemali, Costa Rici…ne suradjuje s neovisnim kontrolorima, ne daje informacije o mjestima proizvodnje.
DEL MONTE BANANE- poznato je da zapošljavaju djecu na plantažama u Ekvadoru; ne dozvoljavaju neovisnu kontrolu.
DISNEY - liferanti u Hong Kongu ne dozvoljavaju kontrolu, ali i u samoj Americi, u proizvodnim halama u Laguna Hills (Kalifornija) zaposlena su djeca meksičkog porijeka.
DOLE BANANE - nema suradnje s neovisnim kontrolorima
ESPRIT (kineski liferanti često zapošljavaju kratkoročno djecu koja rade 93 sata tjedno)
FERRERO - ne postoje kontrole na plantažama kakaa u zapadnoj Africi
GAP - iako suradjuju s neovisnim kontrolorima, ne čine ništa da bi spriječili dječji rad u Kambodži.
GRANINI SOKOVI - ne kooperiraju s nezavisnim kontrolorima.
KAPPA - odbijaju svaku suradnju s dječjim organizacijama (proizvode u Indoneziji, kontrole nisu dozvoljene).
KRAFT (čokolada, kava) - nema suradnje s neovisnim kontrolorima na plantažama kakaa.
LION APPAREL (odjeća) - nema suradnje s neovisnim kontrolorima, odbijaju suradnju s dječjim organizacijama
MELITTA KAFFEE - nema suradnje s neovisnim kontrolorima na plantažama kave širom svijeta.
MATTEL (igračke) - nevjerojatno kako baš industrija igračaka “cijeni” dječji rad. Firma zapošljava djecu od Meksika do Indonezije (odakle dolaze Barbike i cjelokupni Barbie asortiman). Kontrole su zabranjene.
NESTLÉ - više puta optuženi zbog izrabljivanja djece na plantažama kave i kakaa. Nimalo impresionirani i dalje zapošljavaju djecu.
NIKE - lagana preobrazba nakon pada prodaje i akcija zbog dječjeg rada. Najbolji primjer kako potrošač može utjecati na politiku firme.
RITTER SPORT čokolade - ne kooperiraju s nezavisnim kontrolorima.
SAROTTI čokolada - ne kooperiraju s nezavisnim kontrolorima, ne suradjuju s dječjim organizacijama.
TEEKANNE - uprkos suradnji s FAIRTRADE, ne čine ništa da bi spriječili rad djece na plantažama čaja u Indiji.
TRIUMPH tekstil - proizvode u Burmi i ne čine ništa kako bi spriječili izrabljivanje djece i odraslih.
UMBRO sport - ne kooperiraju s nezavisnim kontrolorima.
VALENSINA sokovi - dokazan rad djece na plantažama u Brazilu. Kontrole ne postoje, kao ni kooperacija s dječjim organizacijama.
………………..

Ovo nije, na žalost, cjelokupni popis firmi koji svoj utržak zaradjuju na dječjim ledjima. Puno je firmi (naročito u odjevnoj branši) koje indirektno podržavaju izrabljivanje, a firme npr. iz Kine, ne dozvoljavaju nikakav uvid u svoje proizvodne prostorije ili starosnu dob zaposlenika.
Jeftino nije samo jeftino: djeca plaćaju razliku svojim zdravljem, a nerijetko i životom.

Alternative postoje:

Please Disturb!

gepa Fair Handelshaus

Fairtrade Transfair

Rugmark

Flower Label

A možete pomoći i jednim klikom po danu .

Update:

neutrino me podsjetio na svoju odličnu seriju postova o Krašu i budućnosti Fairtrade u Hrvatskoj.
Uspjelo mu je, kroz mail prepisku i poziv na masovno slanje mailova Krašu, odgovorne pokrenuti da se izjasne odakle nabavljaju kakaovac.
Zanimljivo i napeto, vrijedi pročitati.

Govorili ste/
govorit će te:

do sad: “Ugradili smo švedski kamin u dnevnom boravku. Jest da je koštalo, ali atmosfera je rajska!”
od sad: “Ah, otkad nam grijanje nije na maximumu, napokon možemo češće nositi Loro Piana kašmir pulovere.”

do sad: “Vjerojatno  ćemo kupiti još jedan Cayenne. Nekako je overdone voziti se u ovom, bijelom, po Zaprešiću…”
od sad: “Auto gotovo više i ne koristimo, ali za svaki slučaj smo, kako drugačije, dali ugraditi hibridni motor, baš kao i George…kako koji George?!? Pa Clooney, naravno!!!”

do sad: “Za prijevoz od Newyorškog aerodroma do Manhattna koristim helikopter. Sitnicu je skuplji od taxija.”
od sad: “New York?!? Osam sati rasipanja kerozina??? Nema šanse. I uopće - što ću ja medju ljudima koji Kyoto protokol drže za sushi recept?”

do sad: “Koks? No way! Taj današnji štof je ionako k´o prašak za pranje.”
od sad: “Koks? No way! Jel´ ti znaš koliko se kerozina potroši dok se to sranje ne isporuči?”

do sad: “Naša veza na daljinu je stvarno kozmopolitska! Iz oba grada uzimamo  samo najbolje!”
od sad: “Odbio je preseliti se. Tja, kraj je bio neminovan.”

do sad: “Al Gore je zaslužio biti predsjednik!”
od sad: to isto, ali puno glasnije i uvjerljivije.

do sad: “Ma svakako vas vozim doma. Auto mi stoji pred samim ulazom!”
od sad: “Ma svakako vas vozim doma. Bez brige, “gepektreger” je od nerđajućeg metala!”

Viđeno (i na svoju ruku prevedeno) ovdje.
 

Zanimljivo bi bilo čuti small talk onih što, još prije jutarnje kave, verbalno opće sa Sanaderovom i Šukerovom materom, a svoj  Hyundai Atos, uzet na otplatu, pale samo kad klinac mora liječniku, jer žena, koja to inače obavlja pješke, nije dobila  slobodan dan.

Pa je rek´o/
pa će reći:

do sad: ” Centralno rijetko palimo, jer, dok se grah skuha cijeli stan je zagrijan, a poslije jela ionako moramo luftat´.”
od sad: “Centralno rijetko palimo, prvo, nije baš zdravo stalno bit u toplom, drugo, otkad nije toplo više smo u pokretu, pa se štedi i struja jer se ne gleda TV.”

do sad: “Kupanje subotom je obavezno. Najprije klinci, pa odrasli, a i didu  natjeramo 2 minute pod tuš.”
od sad: “Kupanje subotom je i dalje obavezno. Istina, voda u kadi se ne mijenja, samo poredak: najprije odrasli, pa djeca, a didi smo vratili rukavicu za kupanje da se splahne nad lavaboom, s vremena na vrijeme.”

do sad: “Joint? Ako naleti, inače prepečenica rulles!”
od sad: “Joint? Samo iz vlastitog vrta, ima Osama za dinamit i bez mene.”

do sad: “Volim gledat NewYork.  CSI u NY, Law & Order u NY, Gangs of New York, New York Taxi, Sidewalks of New York, Sex and the NY City … sjedneš pred TV i k´o da si tamo.”
od sad: “Otkad se ne pali grijanje, ne sjedi se ni pred TV-om, a i puno nasilja škodi, smrzne ti se ono malo krvne plazme u žilama.”

do sad: “Al Gore! Jel´ to onaj košarkaš?”
od sad: “Al Gore? Jel´ sigurno nije onaj košarkaš?!?”

do sad: “Ma rado bi te ja odvezao doma, ali mi nešto motor kašlje…”
od sad: “Ku*ac ću te vozit, kupi pa se vozi!”

Za ovaj “small talk“  odgovoran je autor bloga.

Ona: mlada,nasmijana, atraktivna plavuša, proporcionalnih oblina, milog pogleda i ubitačne desnice.
On: showmaster s patološkim ego problemom i smješkom posudjenog konjskog zubala, 88 kila masnog, želatinskog tkiva  s lajavom jezičinom svevideće svekrve, dvonožni cirkuski konj upregnut u napoleonski kompleks nezamjenjive svevažnosti.
Mjesto: 30.03.2007 u sportskoj areni u Kölnu, pred 20.000, poštenog batinanja gladnih i razbijenih konjskih zubiju željnih, promatrača.
Razlog: Anno domini  2001, godina razbijenog nosa i muškog praponosa. Šest dugih godina morao je skupljati krhotine svog vlastitog odraza i jesti iz lonca osobnog poraza. Šest predugih godina, moljakao je za revanš slineći poput mazohističke latex lutke, nudeći svoje žlabrasto tijelo kao ekskluzivnu boksačku vreću.  Zijevajući od dosade, ona je napokon pristala, uz obećanje da ovaj put tortura neće biti kratka i bolna, nego duga i nezaboravno bolna.

Za one koji nisu upoznati s njemačkom entertainment scenom, kratko objašnjenje:
Ona: Regina Halmich, najuspješnija žena bokser svijeta, s 52 profi borbe, od 1995 svjetska prvakinja s preko 40 uspješnih mečeva za obranu titule.
On: Stefan Raab, moderator “TV-Total” showa, emisije plitkog humora i nasukanog gledateljstva, inicijator besmislenih sportskih natjecanja only for creme del´a creme njemačke “komm ich jetzt ins fernsehen” scene, sljedbenik “sam-svoj-fan-najbolji-fan” filozofije, štreberski posvojitelj tudjih ideja, dežurni karijerist na uštrb nemoćnih…i obična sitna duša debelo rasklimanog ega zbog razbijenog nosa kojeg mu je priuštila gore spomenuta prije nekih 6 godina.

Pod motom “Die Rückkehr der Killerplauze” (Povratak Killer brbljavca - slobodan prijevod aut.), odlučio je spasiti što se spasiti da, pa i pod cijenu da nokautira ženu, 30 kila lakšu i 30 cm nižu.
Majstor samoinsceniranja uvezao se u arenu na tenku u maniri Ramba, s irokez frizurom Travisa Bicklea iz “Taxi Drivera”, s jednom jedinom željom: ostvariti Rocky-dream, svejedno iz kojeg nastavka.

Meč napokon počinje, a Regina sigurnošću profi svjetske prvakinje počne smještati udarce i tranžirati salo na modre molekularne bubotine. Nisam imala srca zakinuti vas za neki od ovih predivnih prizora, pa stavljam sve highlight fotke.
A ovdje možete pogledati meč, 6 rundi a 2 minute, svaka sekunda je čisto zadovoljstvo.

Još na nogama (Regina mu je obećala da ga neće nokautirati, nego samo 6 rundi mlatiti), glave crvene što od pravih, što od duševnih šamara, pod kišom zlatnih konfeta, grleći svoj razlog neprospavanih noći (prošlih i nadolazećih), Štefan Raab pokušava ne vidjeti činjenicu da se Regina nije pravo ni oznojila a kamoli uspuhala, i molećivo -djetinje traži  uporište za utjehu kojom će se liječiti do kraja ovog i onog života: “Priznaj da sam te nekoliko puta dobro dohvatio, te udarce nećeš tako brzo zaboraviti, ke Regina???”

A Regina, kako joj  ime i nalaže, smješka mu se gotovo materinski i ostavlja mu, kraljevski velikodušno, to zadnje utočište samoobmane.

Prije nekih mjesec dana ponukana postom kod Blogowskog, upisala sam se ovdje, svečano se pridružujući kolektivnoj odluci da sutra ne palim komp. U normalnim okolnostima to i nije neka žrtva jer subotu rijetko provodim u kući, ali što činiti cijeli dan kad vam je snijeg do koljena? Bavarialand je ovaj tjedan dobila kompletan “ladung” koji je cijelu zimu izostao, ali ta bijela bljuzgava smjesa samo izdaleka podsjeća na snijeg. Prevaru uočiš najkasnije kad ti svaki  korak poprati onaj komični “šljap” koji se lagano pretvara u mantru i ako slučajno podigneš pogled, spaziš face koje isto tako mantraju šljapkajući okolinom. Znam, loš mi je izgovor, obećanje je obećanje, komp ostaje shotdown, a dragi i ja ćemo vjerojatno izmisliti neku novu društvenu igru. U kuhinji? Kupaonici? Hm…

Njemačka je danas odlučila na tren zaboraviti sve probleme koje ionako nije u stanju riješiti i posvetiti se Knutu, malom, slatkom medi iz berlinskog zoo-a, kojeg je najprije mama odbila priznati kao regularnog potomka, da bi mu zatim i zaštitari životinja sjeli za vrat tražeći od uprave zoo vrta da mu u ime humanosti prema životinjama presude po kratkom postupku. Razlog za takav zahtjev posjeduje sve komponente logičnog objašnjenja: odgojen ljudskom rukom, jadni medo će za cijeli život biti obilježen teškim asocijalnim poremećajima koje ostali medonje odrasli po kavezima zoo vrtova uopće ne poznaju.
Za primjetiti je kako Nijemci imaju neki čudan odnos prema medvjedima. Prošle godine, jedan je upucan jerbo se slobodno šetao poljima, livadama i sokacima, a zaštitari su,  u Muenchenu na Marienplatzu, demonstrirali kolektivni živčani slom, asfaltom su tekle suze i Alpinarot, majice s pokojnim Brunom prodavale su se k´o vruće perece, a nacija se podijelila u dva tabora i prijetila  revolucijom sličnoj onoj pivskoj, od prije par godina, kad su si gradski oci u trenucima dokolice dozvolili pošalicu u vezi skraćivanja radnog vremena za Biergartene.
Scenarij se ponavlja, majice sa slikom Knuta The Cute su tražena roba, izašao je i CD, danas popodne preko 500 novinara iz cijelog svijeta opsjelo je zoo vrt u Berlinu, a neke TV stanice (medju njima i američka) prenose, live, prvi izlazak malog medonje u javnost. Nešto mi ne štima u cijeloj slici, a onda shvatim da ograda, ustvari, zatvara pogrešne u toj cijeloj priči. Bilo kako bilo, Knut, živ ti nama bio!

Dogodilo mi se da sam nakon mjesec dana pročitala novu knjigu. Osjećam kako godine čine svoje jer mi multitasking očito zakazuje.
Marina Lewycka,” A Short History of Tractors in Ukrainian” (to je originalni naslov, ja sam čitala njemačko izdanje). Mrs Lewyckaa je rodjena u Ukrajini ali je rasla, živi i predaje na nekom faksu u Engleskoj. Ova knjiga joj je prvijenac i navodno postigla zavidan uspjeh na engleskom tržištu.
Radnja je kao atipična za rusko podneblje, otac dviju na smrt posvadjanih sestara podlegao je čarima izblajhane blondine koja bi mu takodjer mogla biti kćer. Da bi spasile oca iz kandži pohotnice, a i njegov novčanik kojem prijeti vječna praznina  crne rupe zbog sponzoriranja silikonskih umetaka u poprsje iste, sestre zakapaju ratnu sjekiru, bla, bla, bla, zjef… Malo Desperate housewifes, malo Boruta, puno vodke i gotova je priča. Ko mi kriv kad idem čitat “bestsellere”. Morat ću se ponovo baciti na prečitavanje sabranog Dostojevskog da mi ispere ovaj osjećaj razočarenja u noviju rusku književnost.                                                 

 Nakon dvije godine Helter-Skelter  torture zdravom hranom, MacDonald se smilovao svojoj izgladnjeloj naciji i vratio se kreiranju najvećih, najmasnijih, najubitačnijih, naj-naj-naj-hamburgera. Najnoviji naj nosi obećavajući naslov „Angus Third Pounder“, a opremljen je snagom od 720 kalorija (serijska proizvodnja) i 860 kalorija (sa svim extra). Kao što je primjetiti na slici, oko dizajna se nisu nešto potrudili, jer to nije potrebno, njihova klijentela nije od onih sitničavih propovjednika slow-food filozofije. To su stameni, kao od Rocky Mountain odvaljeni ovisnici, to jest sljedbenici kulta masnih stanica. Njima ne trebaju kampovi, oni odlično funkcioniraju i u kućnoj radinosti i to od malih nogu. Koje im ionako ne služe ničemu.

Kad smo kod već kod hrane, sutra sam gost urednik na blogu Karakter club s postom o štetnosti dijeta i prednosti zdravog načina života. Sažvakana tema, ali još uvijek teško probavljiva.  

I za kraj malo fashiona: Angelina Jolie je obnovila garderobu.