(Iz naftalina- napisano 24.12.2005)
«Ne gazi mi stalno po nogama, sljepčino, ogulio si mi pete!»
«E bi kul, yo, nižta ne vidim, a i ti še žtalno popikavaž…»
«Gospodo, gospodo, molim vas… tiše malo… a i taj rječnik…
«Tiše? Zašto tiše? Ko će nas čut´ u ovoj pustoši?»
«A baž… yo… ko že te džut´…»
«Gospodo, molim vas… malo ozbiljnosti, zaista…»
« […]
Čitajuci jučer catcherov odličan post “Popsič nešto neuobičajenijih pizdarija“ rekoh sebi, pa gle i ti bi imala na ovu temu štogod reć´.
Dobro, možda ne baš u tom stilu i baš na tu temu, ali nešto slično.
Naprimjer, prvi događaji kojih se sjećam i koji su mi na neki način važni. Ne samo zato sto su prvi.
Prvo […]
“laz izmislja opake sne
slatka umorna laz
i dok nemoc pretvara u snagu bola
gluperde lutaju daleko
sto zelis time da kazes
prodani skote bez casti
na obzorju se vide stare parole
ali ne vidim boju”
…..
azra - gluperde lutaju daleko
Otresao sam prasinu sa svog novog odijela i zacudjen gledao auto, koji se, ovijen oko stabla poput kifle, pušio.
Kako mi je to dodjavola […]
Stara, klimava budilica zagrmi malenom sobom. Gospodin Jerko je vec odavno bio budan, ali je vjerno cekao na njen znak. Pritisnuo je gumbic pomicuci prst lijevo pa desno, dok izlizani mehanizam nije primio zakacku i zvrndanje utihne. Jerko ustane, pridje prozoru, razmakne teske prasnjave zavjese i otvori prozor. Svjezi jutarnji zrak mu utjera hladnocu u […]
vrijeme me koči, usporava
ne prolazi brzo kako sam se nadao, ovija me teškom baršunastom zavjesom i upija u sebe
borim se s njegovom težinom, ali ono postaje sve moćnije, poput nadolazeće lavine
sekundu dijelim na čestice trenutka i postajem svjestan njegove moći
prepuštam se pješčanim virovima sto me usisavaju i oduzimaju napor pokreta…
tražim sigurnost medju njihovim zidovima bježeći […]
«Ne gazi mi stalno po nogama, sljepčino, ogulio si mi pete!»
«E bi kul, yo, nižta ne vidim, a i ti se žtalno popikavaž…»
«Gospodo, gospodo, molim vas… tiše malo… a i taj rječnik…
«Tiše? Zašto tiše? Ko će nas čut´ u ovoj pustoši?»
«A baž… yo… ko že te džut´…»
«Gospodo, molim vas… malo ozbiljnosti, zaista…»
« Mrtav sam ozbiljan. […]
Zatvorila sam oci, a zvukovi su postali ostriji. Kocnice, cviljenje guma na mokroj cesti, automobilske sirene. Ukoceno sam sjedila, stisnutih bedara, grcevito uranjajuci prste u meko sjediste.
Iz daljine cujem panicni glas « Ne spavaj! Uskoro smo stigli…» i odlucim pobijediti taj bolni grc sto mi razdire utrobu.
«Opusti se» lahor u uhu «pusti ga da ide…»
Nijemo […]
