Zavjet

Ako mi srce na prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevam u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoje pozajmljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
neka me sunce i ne grije više.

Počivala u miru, najdraža pjesnikinjo…

Prof. dr.sc. Saša Zelenika u radijskoj emisiji „Mens sana“ na Radio Trsatu, povodom ubojstva studenta riječkog Sveučilišta, Aleksandar Abramova.

„Htio sam Vam danas govoriti o događanjima na i oko Sveučilišta u Rijeci.
Ali neću.
Htio sam Vam govoriti o stanju na LHCu u CERNu i o kongresu o klimatskim promjenama u Kopenhagenu.
Ali neću.
Ovo je prilika kada se treba, naprosto mora, govoriti o Aleksandru Abramovu. Dečku, studentu moga faksa, stanovniku mog rodnog
grada, kojeg više nema. Poput Vitomira Jovičića Simkea, poput Luke Ritza u Zagrebu, poput (pre)mnogih drugih momaka i cura diljem ove naše zamlje.
Ovo bi mogla biti patetična priča o žalosti i potrebi kažnjavanja.
Ali neće.
Ovo će pokušati biti priča o odgovornosti koje nema.
O odgovornosti nas roditelja koji iscrpljeni stižemo doma i nemamo dovoljno vremena, živaca i snage baviti se svojom djecom.

O odgovornosti poslodavaca koji nas čine takvima kako bi mogli voziti svoje SUVove i jahte.
O odgovornosti nas nastavnika i profesora koji u prepunim satnicama i učionicama fingiramo HNOSove i Bolonje da bi djecu učili kakve vrste pijeska postoje u
Osječko-baranjskoj županiji, i kakav kupus raste u Lici, i kako riješiti parcijalne diferencijalne jednadžbe, i kako je u(ne)ređena ekonomija, i kako su razmišljali grčki filozofi, … ali ih nemamo vremena ni načina učiti kako biti uspravni, kako biti empatični, kako pomagati drugima i drugačijima, kako biti humani, kako biti moralni i etični,
kako biti ljudi, kako biti roditelji.

Ovo je priča o novinarima i njihovim urednicima koji nam naturaju priče o raznim Simonicama, Vlatkicama i Doloresicama, a ne promoviraju prave vrijednosti i prave junake ove zemlje. One koji se bace u rijeku da bi spasili drugoga, ali onda odšetaju jer ne žele biti u takvim novinama i na takvim televizijama. Priča o big brother bedacima i o nagradnim igrama koje uništavaju ljudsko dostojanstvo.

O vanjskoj formi umjesto sadržaja.

Ovo je priča o nazovi herojima koji kukavički bježe od haških papira umjesto o pravim herojima koji nezaposleni moraju liječiti svoje rane i traume, koji su ovoj zemlji dali sve dok su je korumpirani lupeži preuzimali i pljačkali. Ovo, nažalost, nije priča o tim pravim herojima koji i dalje tiho i samozatajno rade i trude se da ovo bude bolja zemlja za njihovu djecu i za svih nas.

Ovo je priča o katastrofalnim ministrima i lupeškim gradonačelnicima i inim hohštaplerima i nikogovićima koji žele biti predsjednici ove države.
Ovo je priča o mostovima do bagatelno kupljene zemlje, o brodovima, kamionima, cestama i tunelima na kojima su se dizale ogromne provizije, o onima koji za ništa od toga nisu odgovorni, o društvu bez ikakvih vrijednosti.
Ovo je priča o ulaganju u zgrade a ne u ljude.
Ovo je priča o čelnicima koji to postaju ucjenama, prijetnjama, podmetanjima, kupovinama glasova i naručenim medijskim istupima.
O ja tebi – ti meni titulama i nagradama.

Ovo je priča o strankama opasne nekompetencije koje postavljaju vlade opasnog diletantizma.
O vladama koje predlažu i besprizornim sabornicima koji glasaju za najveće uštede upravo na obrazovanju.
Ovo je priča o premnogim svećenicima kojima su milije bitke od prije 70 godina, nove crkve i potrošena politikanstva od onih koji stvarno žive vjeru i svoj život posvećuju potrebitima.

Ovo je priča o najdražoj Rijeci, kojoj tepamo da je otvorena i multikupluralna, ali u kojoj će se danas premnogi zatvoriti iza primorskih poneštrica kada treba pomoći i priskočiti drugima, u kojoj će se mnoga naša djeca i naši sugrađani okrenuti kad Simku bace u Rječinu ili kad Acu tuku na par metara od njih.

Ovo je priča o besprizornim kukavicama koji svoju impotetnu bahatost skrivaju iza bjesomučne agresije koju su spremni pokazati tek na slabijima od sebe ili kad ih je tri ili 10 na jednoga.
Ovo je priča u kojoj ne stanuje pamet nego epizodne nule, u kojoj nam ljudsko iverje oduzima budućnost.
Ovo je priča u kojoj bi se mnogi trebali prepoznati, ali će izabrati to ne učiniti.

Ovo je priča o nama, beznačajnima ispod zvijezda, i o zvijezdama Ace, Simkea i Luke koje nam više ne osvjetljavaju put.

Ova priča ne može nego završiti minutom šutnje. Šutnje nakon koje bi trebala uslijedi promjena i ogromna aktivnost. Ali, nažalost, neće, pa će sutra biti prestrašno jednako kao danas, ako ne i gore.

Hvala Vam, Aco, Simke i Luka što ste dio puta prešli s nama.
I oprostite nam, o Bože, oprostite nam ako možete, što nismo znali bolje pa Vam nismo dopustili da taj Vaš put bude puno dulji i ljepši od našega.“

Srdačan pozdrav,

Saša Zelenika

U zadnje vrijeme, naši prijatelji i poznanici nas, umjesto “Kako ste?”, pitaju “Koliko vas danas ima?”. Oni koji svrate s vremena na vrijeme na moj blog vjerojatno znaju i zbog čega.
E, pa da vam predstavim novog člana: Smilla, španjolski hrt, stara nekih 4-5 mjeseci, od subote (23.08.08) član naše obitelji

Smilla se, baš kao i Borrego, neplanirano “uselila”, a meni ne preostaje nego da narednih mjeseci slušam njunjanje o tome kako imam osjećaj za timing kao i kakva atomska bomba…
Kakav timing kad ti ova mala glumica položi šapicu i glavicu u krilo, a okice ne skida s tvog lica? Da timing…

Početak priče: neki od vas možda već znaju da sam član organizacije koja se brine o hrtovima u Španjolskoj i Irskoj/Engleskoj. Ja sam, na žalost, jedan od onih pasivnjaka što djeluje u pozadini, skuplja lovu, organizira prodajne akcije, provjerava mjesta za primanje i adoptiranje pasa itd… ali ponekad, kao prošle subote, dobijem priliku da budem u žarištu zbivanja tj dočekam transport iz Španjolske. Zadesilo se da su sve aktivistkinje s ovog područja otišle na godišnji, a meni, naravno, ne pada na pamet reći ne kad je u pitanju udomljavanje ovih malih četveronožnih bića, pa se tako odazovem molbi “šefice” i krenem u 300-tinjak km udaljen Karlsruhe po dva psa koja bi trebala biti udomljena u Muenchenu kod dvije starije dame koje nemaju auto.

Da malo pojasnim, transport iz Španjolske (ovaj put iz Madrida) kreće u podne, a u Njemačku stiže duboko u noć. Karlsruhe je prva stanica gdje se raspodjeljuju psi, a do Bremena (na sjeveru Njemačke gdje je sjedište organizacije) ima još tri zaustavljanja.
S ovim transportom došlo je oko 50 pasa (to izgleda ovako), a nijedan pas nije došao “naslijepo”, odnosno svi su, još za boravka u Španjolskoj, našli vlasnike ili tkz. “pflegestellen” ( mjesta privremenog boravka).

Takva politika organizacije spriječava da se uvoze psi koje nitko neće pa na kraju završavaju u azilima. Inače, “adoptiranje” psa preko interneta ima svoje mane, svi interesenti su dobro upućeni u sve negativnosti koje ih eventualno čekaju kad uzimaju psa na nevidjeno, neki odustanu (što se meni čini itekako fer), ostaju ljubitelji i poznavaoci rase kojima to nije važno, ali se svejedno podvrgavaju kontroli i testiranju.

Tim više smo ostali bez teksta kad smo čuli da jedan par odbija uzeti izabranog psa.
“Mi smo mislili da nije skroz crne boje…” objašnjava nam “dama”, a depp do nje kima glavom. Kao da je riječ o odjevnom ili ukrasnom predmetu koji se nikako ne uklapa u već postojeći interijer…
Riječ je bila, naravno, o Smilli, odnosno Lily-to joj je ime iz Španjolske.

Provjeram slike s interneta, nema greške, to je pas kojeg su izabrali, osim ove fotke postoje još 4 i na svakoj je vidljivo da je Smilla (Lily) crna ko noć, osim malog bijelog znaka na prsima. Pokazujem slike tim kreaturama i pokušavam iz rasprave izvući pravi razlog odbijanja, jer mi nikako ne ide u glavu da bi to mogao biti razlog. Trud mi je uzaludan, Smilla je “previše crna”, a ja se suzdržavam da, dok im očitavam bukvicu o (ne)odgovornosti i nevidjenoj površnosti, im ne spočitnem rasizam i kretenluk vanzemaljskih razmjera.
“Pa ako baš inzistirate, uzet ćemo je…” kao popuštaju njih dvoje. Naravno, vidim im u očima kako razmatraju “šalji dalje” mogućnost i sigurna sam, ne bi dugo trajalo a Lily bi se našla u nekom od azila za napuštene pse.
“Ne hvala” odbijam toliku velikodušnost “mislim da to ne bi bila dobra ideja.”
Gledam ih kako ulaze u svoj blistavi BIJELI volvo i stavljam ih na THE LISTU: s te liste više nitko NIKAD nije dobio psa od bilo koje organizacije u Njemačkoj.

Obavještavam telefonom šeficu da ću privremeno uzeti Lily dok se ne nadje neki interesent.
“Ne vjeruješ ni sama u to što pričaš” smije mi se ona s druge strane žice.
“Kehm, moram imati neku izliku kad dodjem doma s tri psa, umjesto dva” znojim se ja.

Vožnja natrag prošla je bez problema, psi, mala maltezerka Linda, prekrasna galga Carlita i moja mala Smilla, isto galga (španjolski hrt), iako su iza sebe imale put od skoro 18 sati, mirno su spavale u zadnjem dijelu moje mazde, kao da je sav taj štrapac, plus dodatnih tri sata, nešto najnormalnije na svijetu.

Doma su me već čekale dvije postarije dame, obje došle taxijem kako bi mi ušparale vožnju po Muenchenu i njihovo oduševljenje svojim novim ljubimcima natjeralo mi je suze na oči. Ima nešto u tim susretima, kad se duše raspoznaju, kad napaćene pseće oči prepoznaju ljubav i dobrotu…

Komentar mog najdražeg:” Ništa ne govori, zar si zaista mislila da nisam ovako nešto očekivao...” Eh, dobrica moj…

Nakon tjedan dana bilo je jasno, Smilla ostaje. Ionako smo planirali prinovu kao društvo za Borrega, ali tek iduće godine…što je tu je

Borrego je, naravno, nakon početnog isčudjavanja i grintanja specifičnog za “jedince”, počeo pokazivati znakove oduševljenja, jer je napokon dobio skoro pa ravnopravnog jogging partnera: malena iako nekih 4-5 mjeseci, već trči kao velika, i pravo je zadovoljstvo promatrati kako otkriva svijet.

Kokolo se opet morao dokazivati silom, ali i to je učas riješeno, njegov tron prvijenca nije se ni poljuljao.

Pa iako osjećam lagane znakove kroničnog umora, nekako me cijela situacija ispunja zadovoljstvom. Još samo da mi je riješiti problem kako s dva psa na godišnji…

Bilo je to burno vrijeme ispunjeno strahom i zlim slutnjama, kada se u Berlinu, 1933. tadašnji predsjednik IOCa, Theodor Lewald susreo sa Hitlerom. Tadašnja politička i ina javnost otvoreno se uvlačila Hitleru u analni otvor, bez skrupula i u nadi da neće osjetiti snagu “tajnog oružja“, patku koju je Goebbelsova propagandna mašinerija tako dobro lansirala i održavala na životu.

Ideali olimpijskih igara prodani su za sigurnost koje nije bilo, a Hitler je pokupio priznanje za svoju fašističku politiku, a stadione koristio za samoisceniranje i veličanje arijevske rase.

Povijest se ponavlja.
Olimpijske igre 2008 održavaju se na tlu države u kojoj vlada jedna od najnehumanijih, fašistoidnih vlasti sadašnjice.
Ne samo politika prema Tibetu, već i politika prema vlastitom narodu, politika u kojoj život pojedinca vrijedi koliko i kamen na cesti, politika od koje se svakom čovjeku sa ZDRAVIM RAZUMOM diže kosa na glavi…svakom čovjeku osim političarima i Jacques Roggeu, presjedniku IOca.

Dvolične i debilne izjave tog belgijskog kvazi-ortopeda neću ponavljati, on je ionako samo bezlični pion u toj baruštini laži i dodvoravanja.

Sljedbenici Hu Jintao fašistoidne politike otkrili su moć novca i vanjskog tržišta, vanjsko tržište je otkrilo potencijal ogromne Kine. Ljubav je rodjena, ljubav u kojoj umiru nevini, najćešće žene i djeca zbog nehumanih radnih i životnih uvjeta. Radni dan traje preko 12 sati, radni tjedan nerijetko nema slobodnog dana.

Nije tajna da se kidnapiraju ili prodaju hendikepirana i duševno zaostala djeca koja onda skončavaju negdje u podrumima tvornica. Nije tajna ni da se organi te djece prodaju na (i)legalnom tržištu, Kina se ponosi svojom bogatom ponudom, kao što se ponosi i vlastitom industrijom koja se bazira na 80% ukradenog, iskopinarog dizajna. Ponosna je i na veliki izvoz bagatelne robe, koju su producirala već spomenuta djeca i žene, mlade djevojke koje napuštaju domove u siromašnim dijelovima širom Kine, rade i žive u nemogućim uvjetima, a plaću šalju roditeljima, kako ih ne bi proglasili lijenima.
Ženska djeca u Kini, po važnosti, dolaze odmah nakon stoke.

Kina je ponosna i na velelebne stadione zbog kojih su tisuće i tisuće ostali bez domova, jednostavno preseljeni, kao vreće krumpira.

Vanjska politika Kine ne razlikuje se puno od unutrašnje: gdje god je nasilje i kršenje ljudskih prava, tu je i Kineska podrška: bilo Darfur ili Burma, Kina upotrebljava svoj moć i spriječava bilo kakvu intervenciju.

Kina je poput onog kukca balegara što gradi “imetak” tako što ga gura ispred sebe, a on se povećava jer se sve “pregaženo” lijepi. Imetak, odnosno govno, postaje sve veće i veće…jednom mora eksplodirati…
Čini se, kao i tridesetih prošlog stoljeća, da se Svijet nada biti poštedjen eksplozije. Bar u sadašnjosti. Budućnost nas se ionako ne tiče.

A “olimpijci” će udisati mirisno, smogno ozračje kineskog okoliša, od srca se nadam s debelom migrenom, i nekako sam skeptična da će bilo tko od njih i pomisliti da ideale o slobodnom duhu u zdravom tijelu “prodaju” upravo u zemlji koja još prakticira masovna ubistva kao sudsku kaznu. A sudeći po zraku koji produciraju, mogu početi štediti municiju.

A skepsa me ne napušta ni kad pomislim na hrvatsko tržište preplavljeno kineskim proizvodima, naročito prigodnim sportskim artiklima, proizvode koje djeca već mjesecima danonoćno proizvode…skepsa, da kad kupite loptu pomislite na one dječje ruke koje su je šivale…

Pozivam vas na bojkot. Ne kupujte kineske proizvode, ne lijepite se na balegarovu kuglu…

Update:

RAZGLEDNICE iz KINE

Po dobrom običaju koji vlada u zadnje vrijeme, pišem već tjedan dana post, koji će (ionako nezavršen), čekati još par dana. Svega se natrpalo u njemu, da je za prodaju bio bi pod šifrom “od čavla do lokomotive”, toliko mi se sve činilo važno, kad u subotu obrat: pojavila se Cicibella i potkopala sve kvazi prioritete na temu medjuljudski odnosi, pozitivna energija i sličan ljudski kram.

Cicibellu vidite na fotkama, snimila sam ju jučer, nisam odoljela, iako situacija i nije baš za ovjekovječenje…´ajmo ispočetka…

U rano subotnje jutro, prije nego će početi nesnosne vrućine, bazamo Borrego i ja još u polusnu po puteljku kroz žitna polja, kad odjednom začujem čudno šuštanje iznad glave: pogledam uvis i nevjerujem očima, par metara od moje glave stuštava se neka ptičurina, neka vrsta orla, ne kužim baš ptičji svijet, ali bio je dovoljno blizu da ocjenim kako se mogu proglasiti sretnicom što mu je kljun promašio moju glavu.
Borrego, iako uredno na uzici, nije odolio izazovu pa je skočio u njegovom smjeru, što je ptičurini promijenilo mjesto slijetanja za par centimetara, a “predmet” njegove pažnje izmakao kandžama. U trenu probudjena ugledam malo smedje klupko i prva pomisao mi je bila zec, ali se onda “zec” malo pridigao i ja ugledam Cicibelu…
OK, pomislim, bambiću, imao si sreće, ptičurina se ponovo dohvatila visina, ali za svaki slučaj, sklonim se iza stabla, počekat ću koji tren, ako se slučajno predomisli. Nije je bilo za vidjeti, ali ni srne nije bilo nigdje u blizini, a Cicibella leži nasred pšeničnog polja, oko nje ugaženo, čini se kao da ju je netko stavio na pladanj.
A onda skužim da bezuspješno pokušava ustati. Stražnje noge odbijaju poslušnost, a ona stalno i iznova pada na ugaženu pšenicu.

Nazovem policiju, oni mi daju broj lovca zaduženog za to područje, a on me umalo poslao k vragu jer još nije bilo ni 7 sati ujutro…
“Ostavite je tu, ako ne može hodati onda će se priroda pobrinuti za nju!” mudro me savjetuje ovaj “prijatelj” prirode i “zaštitar” okoliša.

Počekam još pola sata sve se nadajući da je malena istegla ligamente i da će svaki čas skočiti i nestati u obližnji šumarak…ili će se pojaviti srna i dati joj neku sigurnost…umjesto toga opet ptičurina, kruži i spušta se sve niže…

Izadjem iz zaklona i uputim se malenoj. Ona me gleda onim svojim ogromnim očima, ali se ne miče. Nije se opirala ni kad sam ju podigla, ni kad ju je Borrego svu onjušio i oblizao. Pretpostavila sam da je u šoku, odnijela je doma, uzela veliku kutiju iz garaže, natrpala ju sijenom kojeg sam našla iza kuće (blaženi susjed Sepp, pokosio livadu dan ranije), stavila malenu na sijeno, a kutiju u kadu.
Odem u kuhinju pripremiti mlijeko, vodu, komad kruha (ili sve odjednom), kad začujem urlik moje jače polovice “Pa ti nisi normalna!!!” Oprostila sam mu velikodušno tu neljubaznu konstataciju, čovjek je tek ustao i ništa ne sluteći ušao u kupaonicu, a iz kade ga gledaju dva velika oka…koja nisu moja

Uglavnom, subotu i nedjelju sam provela na telefonu tražeći savjete i veterinara, a nadjenula sam joj i ime Cicibella, dotakla me neka asocijacija…
Za razliku od subote, u nedjelju se malena skroz “otopila”, pojela dvije jabuke, brdo mladih listića breze i kupine, a i kozje mlijeko sa zgnječenom bananom je ipak prihvatila nakon dužeg uvjeravanja (čitaj: podmetanje bočice svakih pola sata).

Danas, kod veterinara, nevjerojatno ljubazne i angažirane žene, saznajem da Cicibela ima povrijedjenu kralježnicu, a dalju sudbinu ovog predivnog stvorenja saznat ću u srijedu popodne, kada će stići izvještaj neurologa iz klinike za životinje.

Trenutno ne želim razmišljati postoji li šansa da ozdravi ili ne. Trenutno želim samo jedno: da do srijede malena pojede bar još kilogram jabuka jer u njima uživa, a ja uživam u njenom bistrom pogledu i njenoj vlažnoj njuškici kojom dotiče moje lice dok ju nagovaram da uzme bočicu…mala je jaki karakter…nadam se sa dobrom karmom…

Nadajte se samnom. Molim vas.

Zapadne zemlje se žale na drastičan pad nataliteta.
Sve je manje stanovnika, kažu.

Dvije misli mi roštaju vijugama: kad bi izašli svi pozatvarani u austrijskim podrumima, vjerojatno bi se i poduplao broj Austrijanaca.

Kad bi njemačke mame svoje bebe na spavanje stavljale u krevetiće umjesto u škrinje za zamrzavanje, ni Njemačka ne bi imala prigovora na natalitet.

Ali svi ti životi, za državu, očito ne vrijede puno. Država vidi samo opasnost od smanjivanja poreznih obveznika.

Ipak, u ovom civiliziranom svijetu postoje socijalne službe…čiji namještenici prevrću papire od velike važnosti: riječ DOKUMENT ima posebnu težinu…pod kojom djeca umiru od batina, gladi i žedji pred očima ravnodušnih roditelja.

Ravnodušje, koje im usadjuje društvo i njegov poredak.

Razgovaram nedavno s prijateljicom, slobodnom umjetnicom, (u čijim djelima otkrivam predivan svijet, čisti kaledoiskop u koji zatvorim dušu a ona onda luta labirintom ne tražeći izlaza…) o mogućnostima da svoja djela “približi masi”, kad me ona prosvijetli:
“Ne želim da me masa voli: to znači da sam izgubila identitet i sljubila se sa sivim šarenilom uobičajenog. Možda nakon 100 godina, tad će mi biti svejedno, ne samo što me više neće biti, već je to nekako vrijeme kad nestaje strah od nepoznatog i neuobičajenog jer objekt straha postaje uobičajen.”

Ispekla sam joj njene omiljene brownies. Čokolada i marinirane kruške. Ništa posebno, ali ona ih smatra originalnima. A ja sam joj zahvalna što glasno izgovara ono što i sama mislim, ali se ponekad ne usudjujem izgovoriti.
“Titule” svakojake vrste ništa mi ne znače, jedino “arogantna”, e na tu uvijek imam potrebu braniti se…

Mali update ovdje, dok ne uhvatim vremena za zanimljiviji post.
(Komentare, slične i različite doživljaje možete slobodno ostaviti ispod ove najave.)

Do tada me možete naći čak i ovdje, gdje pokazujem proizvode nastale u trenucima opuštanja (ako ćemo pošteno i gladi)…

Čitamo se lipi moji

Blog sam oduvijek koristila kako bih podijelila s vama neka važnija i manje važnija razmišljanja, a to su uglavnom bile teme koje bi me tog trena zaokupljale. Trenutno me zaokuplja posao, a o tome baš ne volim pisati, iako bih imala materijala za cijelu knjigu.
Zaista sam primorana blog, na neko vrijeme, staviti u stanje mirovanja. Posjećivat ću vas i dalje, pa ako i ne ostavim komentar, tu sam.

Nadam se da vam je 2008. dobro započela, ako nije, ne gubite nadu, nikad nije kasno .

(na slici je Borrego, lovi ribu za večeru )

A ako me se baš zaželite, tu me možete naći .

«Ne gazi mi stalno po nogama, sljepčino, ogulio si mi pete!»

«E bi kul, yo, nižta ne vidim, a i ti še žtalno popikavaž…»

«Gospodo, gospodo, molim vas… tiše malo… a i taj rječnik…

«Tiše? Zašto tiše? Ko će nas čut´ u ovoj pustoši?»

«A baž… yo… ko že te džut´…»

«Gospodo, molim vas… malo ozbiljnosti, zaista…»

« Mrtav sam ozbiljan. Naglasak na mrtav. Pičimo po ovoj pustoši već danima i noćima. Jesi ti siguran da nismo zalutali?»

«Yo, ja nižam…»

«Naravno da sam siguran gospodo, mene vodi zvijezda …»

«Jebote orjentacije! Pa nikad stić´!»

«Yo, nikad… baž ze odužilo…»

«Gospodo, molim vas, taj neprikladan rječnik… vi kao da niste svjesni rijetke poetičnosti trenutka…»

«Čovječe ne davi me s rječnikom, žuljevi krvare, ovaj hodajući joint mi ogulio pete…»

«Yo, nije namjerno, yo..»

«…gladan sam, žedan sam, neispavan, a …»

«Yo… kak’ to misliž… hodajudži žoint…»

«…da nisi stiso tu kesu, mogli smo unajmit kakav prevoz…»

«Gospodo molim vas, pa to je blasfemija! Pa kakav je to način! Pa dajte, molim vas! Pa vi vrlo dobro znate da uzvišeni i plemeniti sadržaj pošiljke ne smijemo dirati… ali molim vas… pa dajte…saberite se…»

«Yo… kak’ to misliž…hodajudži… žoint…»

«Daj, šta si zagrizo za taj joint, ne davi…»

«Yo, fak, žad i jedem žoint?!?»

« …kao da bi neko primjetio da nešto iz pošiljke fali…»

«Gospodine svaka vaša riječ je ubod noža u moje srce! Kakve su to primisli, avaj, očajan sam…»

«Yo… fak, nema krvi, piž brader…»

«Kako ste vi samo prošli ispite za ovaj časni poduhvat…»

« Šta kako? Preko šmirke. Ti nisi?»

«He, he, yo… žtof iz peršijške doline, džist ko šuža…»

«Kakva šmirka, kakav štof?!? Ne, ne, ništa ne govorite…ne želim znati!!!»

«E daj oladi, jebote… pazi na orjentaciju…»

«Yo… a bio dobar žtof… težko ga dobit…»

«Oh, čini se da našem putovanju dolazi kraj… vidim odsjaj nekog treperavog svjetla…»

«Zajebi poeziju, jel’ svjetlo il’ nije?»

«Yo, kul… al’ ja niž’ ne vidim…»

«Sićušno, malo, treperavo, ali ipak svjetlo…»

«Yo, kul, imaju žtruju?!?»

«Aj’ piči nizbrdo, pa da se bacim pod tuš…»

«Halo domaćini, jeste li budni? Nosimo vam…»

«Tko je tamo? Tko smeta u ovo doba?»

«Yo… zaboravi tuž… to je žtala, yo…»

«Svako dobro domaćine, sa svim počastima objavljujem…»

«Zajebi, tako ne´š do sutra završit! Expresna pošiljka za klinca po imenu Isus! Otac mu šalje malo zlata, nešto tamjana i par mirtinih šiba!»

Dragi moji,
želim vam da provedete blagdane u toplini srca i smijehu duše.
Vaša studena