Comments on: Really Reality (upd) Breaking News

by: tyche

Tue, 12 Jun 2007 10:21:34 +0000

I da dodam nesto sto sam propustila u proslom komentaru - gadenje, to je emocija koja se smjenjuje s tugom citajuci tvoj post - mogu razumjeti da ima ljudi koji gledaju taj Big brother ili Hilton cirkus i koji u njemu aktivno sudjeluju, ali ne mogu, ma kako nastojala, shvatiti KAKO ti ljudi razmisljaju i sto im je u zivotu vazno - kakva je to ogromna zjapeca rupa u osobnosti koju popunjavaju na taj nacin !???!

by: tyche

Tue, 12 Jun 2007 10:17:49 +0000

Ja sam osoba koja o sebi voli misliti da je nije lako uzdrmati. Veliku vecinu vremena je to i neko moje default stanje iz kojeg se ne dam, jako sam predano radila na tome da steknem tu sposobnost. Jednostavno NE MOGU dopustiti da me jad pojede zivu i da placem kad neke stvari dozivim, vidim ili procitam. Jer onda imam potrebu NAPRAVITI nesto da promijenim ono sto me muci - a vecinu NE MOGU. I mislim da je dusevni jad jer ne mozemo promijeniti stvari na bolje i pomoci-kontraproduktivan, ne pomaze nam u odrzavanju kondicije i volje da mijenjamo onaj mali dijelic svijeta oko sebe koji MOZEMO na bolje, jer smo iscrpljeni - ljudska dusa moze konzumirati bez ostecenja samo odredenu kolicinu tuge. A ja moram biti sposobna zivjeti i funkcionirati bez tuge jer me stvari pogadaju. Ovaj tvoj post me je hitio ravno u centar ravnoteze - mentalni.

by: Trill

Tue, 12 Jun 2007 07:20:35 +0000

Jako mi se sviđa što nas samo izvještavaš o neuobičajenoj situaciji u kući te Frau, a ne osuđuješ je
Nisam aseksualna, ali mislim da je seks jednostavno precijenjen, pogotovo u nekim takvim situacijama. To je prirodna ljudska potreba i čovjek je zadovoljniji i sretniji kad je i taj vid njegovog života ispunjen na zadovoljavajuć način, ali mislim da nije baš toliko bitan koliko se potencira.
Ta Frau si je složila život kako njoj odgovara i ostalo je na njenoj savjesti.
Ne sviđa mi se takav život baš nešto, pogotovo jer je sve toliko javno i njemu nepokretnom pred očima, ali… to je njihov život.
Što se BBa i Hiltonice tiče, takve stvari možda zabavljaju jendo kraće vrijeme one koje takve stavri vole. Mene, kao i tebe, baš i ne
Zato će mi ona istinita priča s početka tvog posta ostat duže vrijeme u pamćenju i davati mi povoda za razmišljanje…

by: sklblz

Sat, 09 Jun 2007 16:46:05 +0000

Sva sreća da ne gledam TV, ali okladio bih se da su G-8 zaključili da će ih i dalje biti osam, a da će sirotinja i dalje ostati sirotinj. Nakon čega je onaj kauboj podrignuo. (eno ga danas kod Pape. vrag mi odnio upaljeni TV da Bog da)

Opsjednutost štovanog općinstva Hiltonicom mi tjera dva prsta u usta. Bljak.

by: kamara

Sat, 09 Jun 2007 11:54:52 +0000

Ljubi Vas Kamara, sad sam pročitala i zbilja nemogu ništa drugo izgovorit.. ;(

“A mi pred TV-om? Mi smo naučili kako je lako igrati se tudjim osjećajima, nadanjima, životima.

Vjerujem da je i Frau J., s početka posta, dobro svladala taj nauk. I ne samo ona, svatko od nas nosi poneku diplomu u džepu.”

Nabijem Fraju J. na Paris H. !

by: studena

Sat, 09 Jun 2007 10:18:37 +0000

Ne vidim ništa loše u tvom u stavu, čak i ako je negodujući. Meni se čini potpuno zdrav i normalan.
Ali previše crno-bijel

Ti primjeri iz života samo potvrdjuju slojevitost ljudske prirode i načina na koji se hvata u koštac s problemima.

I dijelim tvoju uznemirenost zbog te priče jer ona pokazuje kako je vrijednost onog za čim svi težimo, ljubavi i poštovanju, jako nisko pala.

A sad na sunce, ova Paris me skroz izbacila iz ravnoteže…

by: Tatjana

Sat, 09 Jun 2007 09:17:15 +0000

Naravno da veze među ljudima ne podležu nikakvom stereotipu, modelu po kojem moraju ili je opštepoznato da funkcionišu, čak i kada postoji lenjost tehnokratskog društva koje čeka da mu mediji jave kako treba da se oseća i kako treba da voli.

Ja sam sklona da svet posmatram iz sebe i svog iskustva. To je manjkavost moje prirode.

Zato sam ja prepuna nekog mirnog divljenja prema momku sa invalidnim psom. Mirnog divljenja, zato što mi je to, posmatrano iz mene, prirodno. Jer, šta je lakše nego uspavati psa? mislim, reci! Sigurno lakše nego naći kovrdžu za koitalni substitut!

Evo još primera iz običnih života, dva moja prijatelja sa klase, zamisli samo, su obelela od MS.Bili su cimeri tokom studija, što dodatno pojačava čuđenje.

Onaj koji se prvi razboleo (već na trećoj godini studija), oženio se, sve tako slabovideći i u boljem slučaju sa štapom, u gorem u kolicima. Ima dvoje dece. Oženio je najlepšu devojku u Somboru, gde je bio zaposlen. Sada žive kod njegovih, jer je njoj, uz dvoje male dece i s njim nepokretnim, pomoć potrebna. To je rešenje.

Ovog drugog, koji se razboleo kasnije, već sa započetom karijerom i brakom, penzionisali su, ostavila ga je žena, a potom su ga i roditelji strpali u dom! Tako sedim jedan dan ispred TV i gledam svog druga s klase u kolicima, reportaža iz doma za odrasla nemoćna lica! I ne mogu da verujem! Čovek koji je u jednom trenutku imao sve, sada človi u nekakvom domu za odrasla nemoćna lica.

Ali, i to je rešenje, znam.

Ipak, uznemirena sam i dalje tom tvojom pričom s početka. Deluje mi kao neki film, i stalno imam potrebu da zauzmem stav. Negodujući stav.

Izeš ga.

a što se tiče tvog apdejta, da, i ja sam sto puta rekla: zaustavite zemlju, silazim.

by: studena

Sat, 09 Jun 2007 08:31:38 +0000

Je, lipa moja, to je to
Ali ja ti imam neku bolesnu želju da ovakve situacije dublje analiziram i pokušam pogledati iza moralnih i etičkih zavjesa. Nazvala bih to profesionalnom deformacijom, ali ne možeš drugačije kad radiš s ljudima čiji život obilježavaju nesreće i bolesti.
Namjerno nisam pisala o tome što bih ja učinila u takvoj situaciji, jer ja sam po tom pitanju vrlo jednostavna osoba: kad volim volim, kad ne volim…;)
Ali u poslu susrećem ljude čiji uzroci i posljedice nisu tako jednostavni.
Postoje oni snažni, kojima je potpuno normalno da voljenoj osobi mijenjaju pelene i razgovaraju s njim kao s malim djetetom. Poštovanje i ljubav ne nestaju, štoviše još su jači, pa i kad nastane period umora i rezignacije, snagu nalaze sjedeći pored postelje i držeći bolesnika za ruku. Njih vidim kao blagoslovljene jer im je darovana snaga o kojoj ovi drugi mogu samo sanjati.
Frau J. sam doživjela kao produkt potrošačkog društva iz poslušnog medijskog stada.
Opće je poznato da Nijemci imaju emocionalnih problema, mislim da su vodeći u Europi po broju oboljelih od depresije(ako ne računamo nordijske zemlje gdje depresiju uvjetuje pomanjkan je svjetla).
Njima zaista trebaju jasna “pravila i upute” kako da žive svoj život, jer tek tad besprijekorno funkcioniraju.
Ako im takve upute dolaze s TV-a i to iz takvih reality shows gdje je poštovanje prema sebi i bližnjem u najboljem slučaju na “sparflamme”.
Ne branim Frau J., ali ju ni ne osudjujem.
Osudjivala bih ju kad bi muža pored dobrih materijalnih mogućnosti koje posjeduje, spremila u starački i ostatak života provela krstareći Pacifikom( i taj slučaj imam).
Ovako joj zamjeram što pušta “loknicu” da slobodno šeće kućom, umjesto da ga zaveže za nogu od kreveta u spavaćoj sobi. I zamjeram joj što nema snage da si prizna ono čega je vjerojatno od samog početka svjesna: da je takva životna filozofija isto ne čini sretnom.

by: Tatjana

Sat, 09 Jun 2007 06:07:05 +0000

:::Nisam očekivala stid ili neugodu (ako si izabrao taj put onda ga i zastupaj), ali ona mi je djelovala poput robota,::::

Možda je to njen mehanizam odbrane od društvene osude koja bi bila prirodna reakcija na ovakav jedan lični dogovor. Ko bi ga znao? Ili ga, jednostavno, nikada nije volela.

Da, stvari nisu tako jednostavne.

Šta bi meni značila moja vitalnost ako je moj čovek u jednom trenutku izgubi i postane zavisan od mene? Moja vitalnost bi preuzela drugu funkciju u odnosu na MOG muškarca. Ona bi bila upoterbljena na stvaranje života sa mojim muškarcem u novim okolnostima.

Evo primera: viđam često mladića koji izvod psa u šetnju. Psu su nepokretne zadnje noge i ima nekakva “kolica” koja mu omogućavaju kretanje prednjim nogama dok su zadnje položene na te neke točkove. Omogućavaju mu kakvo-takvo fukcionisanje.

Vlasnik psa, sasvim pristojan mladić a ne šmokljan, i pas nisu se rastali nakon tragedije ili bolesti koju je pas doživeo.

Vlasnik psa nije kupio novog psa zbog zadovoljstva druženja u šetnji i šta ja znam.

Vlasnik psa, mladić od 30-tak godina, veran je svom prijatelju koji u potpunosti zavisi od njega.

Mladi vlasnik psa prirodno obavlja novu dužnost koju su mu okolnosti nametnule: odriče se svog komfora i prilagođava se novoj situaciji. Na nekin način se i žrtvuje, jer ne može više ništa biti isto od kada je pas nepokretan.

Moliću lepo. Šta je to? E, pa to je to.

To se zove relationship. Kada veza između dvoje ne zavisi od okolnosti, već samo od njih samih.

by: studena

Fri, 08 Jun 2007 19:56:01 +0000

Zborite pametno (zato se i družim s vama ), a vidim padaju i puse, hihihi
Istina, taj odnos Frau J. i njenog supruga nije jednostavan. U takvim situacijama pokušavam si kroz Kantovo pitanje “Što mi je činiti?” objasniti nastanak takve situacije.
Da li zaista imam pravo osobu koju volim, a koja je za razliku od mene zdrava, povući u svoje vegetiranje i tako je živu zakopati?
Ljubav je sveta stvar, tu se slažem. Ali nismo svi dovoljno jaki da bi se odrekli života. Ne znam da li netko od vas zna što znači brinuti se za nekog tko je tako teško bolestan. MS, Parkinson, Alzheimer, to su bolesti u kojima ne pati samo oboljeli.
Od njegovateljice sam saznala (×ebga, babe ), da je to bio njihov dogovor prije nego je postao nepokretan: on ne ide u starački dom, ona živi dalje kako želi.
Ono što me uzdrmalo je potpuni izostanak emocija kod nje. Nisam očekivala stid ili neugodu (ako si izabrao taj put onda ga i zastupaj), ali ona mi je djelovala poput robota, poput nekog tko je programiran da živi i radi ono što je netko ucrtao kao ispunjen život. Dakle i dalje biti seksualno aktivan, tjelesno atraktivan, intelektualno fit…ali što je s osjećajima? Moj utisak je bio da je ona, onog trena kad je on postao tjelesno nepokretan, postala emocionalni invalid.

Interesantna je situacija kad su uloge izmjenjene: muškarcu se takve stvari lakše praštaju…
Kako god bilo, zamolila sam je da ubuduće zatvori kuhinjska vrata…