Jucer me nazove poznanica i pita da li imam vremena s njom popiti kavu. Imam vremena iako to nerado priznajem. Nemojte me osudjivati, ne mislim nista lose, ali ponekad nemam strpljenja za sve osobe iz moje okoline. A nekima opet ne mogu reci ne.

I tako nas dvije sjedimo u malom, ugodnom kaficu s pogledom na jezero. Tvrdu sivu svjetlost omeksava snijeg, njezno sarajuci zrakom. Rijetki setaci samo upotpunjuju sliku zimske idile. Pogled mi klizi po mirnoj povrsini jezera : postoji neka nevidljiva granica sto spaja crnu plohu vode i bijelo prostranstvo snijega, bajkovita igra svjetlosti, stapanje realnog s imaginarnim.

Idealno poslijepodne za neobaveznu, opustenu cakulu i dobro raspolozenje. Ali ne s mojom poznanicom. Vec po nacinu kako me pozdravila: cvrst zagrljaj kao da se nismo vidjele godinama, uzvici u stilu:

«Ah, kako mi je drago sto te viiiidiiim!», smjesak koji to ustvari nije, pokazuje mi da je opet u krizi. Pozdravila sam se s idilicnim poslijepodnevom i pripremila na dugotrajno slusanje i suosjecajno kimanje glavom. Zvuci bezosjecajno, znam.

Dok sam cekala da mi cnomanjasti, uvijek nasmijani talijanski konobar donese «latt’ macchiatoooo», promatrala sam kako s paznjom namjesta maramu oko vrata, premjestajuci cvor s jedne na drugu stranu. Mogu mirno reci da Claudia drzi do svog izgleda mada joj se modni pravac ne slaze ni sa onim od prije 20 godina. Odjecu kupuje iskljucivo na Flohmarktu (ili buvljoj pijaci), jer samo tamo nalazi originalne odjevne predmete po svom ukusu, pa je tako za danasnji susret odabrala vrlo coloritnu vunenu haljinu. Svaki put kad bi podigla ruke nesto objasnjavajuci, podsjetila me na veliku sarenu papigu rasirenih krila, koja nastoji svoj donji dio osloboditi iz cvrsto stegnute smedje vrece. Njena jedina, zivotna zelja je ostati originalan i mlad. Ispunjenje prve joj nitko ne moze osporiti, a na drugoj Claudia radi svim snagama. I mada to ne pokazuje, zna da gubi. Mislim da je vec u pedesetima, ali to nitko ne zna, pa ni ona, toliko puta je mijenjala godinu rodjenja.

Pijuckam najbolji latte macchiato na svijetu i okolici i prisiljavam se slusati barem jednim uhom. Prica mi je poznata, cujem ju mjesecno najmanje 3 puta, sto preko telefona, sto uzivo. Uvijek isti problemi s trenutnim ljubavnikom.

Kada sam prvi put cula Claudiinu zivotnu pricu, mislila sam da mi prepricava nekakav holivudski film.

Kao petnaestogodisnjakinja upoznala je poznatog Münchenskog hippy-a, studenta i osnivaca prve hippy komune u Berlinu, R.L.-a. Mlada, naivna i sudeci po slikama nevjerovatno slicna Brigitte Bardot, slijedila ga je tri godine ludo zaljubljena, potpuno potcinjena njegovim zeljama i htijenjima. Kada je ostala u drugom stanju R.L. ju je poslao kuci spasavajuci se tako zatvora jer je u to doba bilo kaznjivo imati seksualni odnos s maloljetnicima, osim toga policija mu je bila za petama zbog sumnje da suradjuje sa RAF-om pa je na neko vrijeme nestao iz javnosti.

Claudia, slomljena, razocarana, ovisna o heroinu i ljubavi prema RL-u, cim je rodila sina, predala ga je u ruke svojoj majci i nestala trazeci covjeka za kog je vjerovala da ju i dalje voli. Pronasla ga je na Floridi, omamljenog kokainom i u drustvu neke druge petnaestogodisnjakinje.

Bez novaca i vize, jos uvijek ovisna o heroinu ali vraski dobrog izgleda, uspjela je dogurati do poznate callgirl agencije u Miami Beachu. Upoznala je muskarce iz cijelog svijeta, a oni su voljeli tu maznu, plavu germansku ljepoticu uzivali u njenom tijelu, bogato je nagradjivali i odlazili.

Cijelo to vrijeme Claudia nije gubila nadu i strpljivo, poput pokajnika, cekala novu ljubav. I ona je dosla: s mladim, zgodnim, divljim crncem Charlesom, “poduzetnikom” u sumnjivim poslovima sa jos sumnjivijim ljudima. Odjeven kao maneken, odudarao je od svojih prijatelja iz istih krugova koji su licili na rajske ptice. Onog trena kad ga je vidjela, sirokih ramena, opasnog pogleda i u crnom odijelu nasmijesila se. Iste se noci preselila u njegov penthouse u sredistu Miamia i slijedece tri godine zivjela kao kraljica, uzivajuci u toj neobicnoj ljubavi punoj strasti i njeznosti. Zivjeli su svaki dan kao da im je posljednji, oboje svjesni te istine.

Trgne me promjena glasa. Claudia me upitno gledala.

«Oprosti,» izvlacim se, «nisam te cula.»

«Pitam, sto bi ti ucinila na mom mjestu?»

Uvijek isto. Rezignirano odgovaram:

«Clodi, ti znas moj stav.»

«Pa nije uvijek sve crno i bijelo.»

«Kod tebe je to slucaj, ako se ne varam.»

Dozvoljavam si malo crnog humora jer ga Claudia ionako ne kuzi. Naime, Claudia zivi s jednim crncem, dvadesetak godina mladjim od nje. Priznajem, u danasnje vrijeme nikakva osobitost. I nije, zaista, ako zanemarim cinjenicu da nitko vise ne zna broja tih crnih mladica pokupljenih u jednom baru na Rosenheimerplatzu. Imena im ionako ne pamtim, nije ni potrebno, Claudia ih sve zove Charles. Claudia trazi. Claudia ocajnicki pokusava nastaviti zivot tamo gdje je pred dvadesetak godina za nju prestao.

Ta vecer je trebala biti posebna. Zamisljam Claudiu kako na svoj prenaglaseni djetinjasti nacin priprema veceru i postavlja stol za njih dvoje. Zamisljam kako rasipa ruzine latice po krevetu i stavlja sampanjac u posudu s ledom. Vidim ju kako oblaci crnu usku haljinu, ceslja svoju predivnu plavu kosu i razmislja u kom trenutku da mu kaze tu predivnu vijest. Gledam kako pali svijece na romanticno ukrasenom stolu i hita poput djevojcice da otvori vrata jer se oglasilo zvono. Promatram njeno lice, sad vec prilicno objesenih obraza i vodnjikavih plavih ociju i zamisljam kako ju obuzima uzas kad joj policija saopcava da je Charles ubijen u nekom lokalu.

Stresla sam se. Osjetila sam duboko sazaljenje gledajuci tu izgubljenu djevojcicu u tijelu zrele zene. Htjela sam ju zagrliti i natjerati ju da place, da isplace svu onu bol, strah, nevjericu koji su je zaposjeli onog trena kad su je u lisicama vodili u zracnu luku i deportirali za Njemacku. Nisu joj dozvolili da vidi Charlesa i ona je odlucila da Charles i dalje zivi. I da ce se pojaviti, kao nekad, u crnom odijelu, opaka pogleda i strastvenih usana. Ona ce mu oviti ruke oko vrata, njezno pripijati svoje tijelo uz njegovo, ljubiti njegovu sjajnu, napetu kozu na prsima i djetinjastim glasom sapnuti:

«Ljubavi, dobit cemo bebu…»

Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.