«Jesi li već čula novosti o Anni i Jörgu?» nestrpljivo me dočeka pitanjem poznanica na sinoćnjem susretu.
«Nisam, ali imam osjećaj da će se to ovog trena promijeniti» odgovorim.

Naravno da se promijenilo. Isti tren sam bila obaviještena o tome kako su Anne i Jörg pred rastavom.

«Možeš li to zamisliti?» završi ona pitanjem koje inače stoji na mom popisu «omiljenih».
«Nema toga što ja ne mogu zamisliti,» odgovoram strpljivo.

Iako sam već oguglala na takve vijesti, ipak me bacilo u razmišljanje.

Prije nego su se vjenčali, Anne i Jörg su, nakon dvije godine «hodanja», devet godina živjeli zajedno i sad, nakon tri godine braka, razlaz. Razlog: otuđili se, nema više zajedničkih interesa. Kako je moguće otuđiti se u tri godine, a prije toga više od desetljeća živjeti u harmoničnom zajedništvu? Da li je brak postao killer emocija i zajedničkog života?

Ne, nisam protiv braka. Znam ljude koji vrlo sretno žive u tim «socijalno priznatim i zakonski reguliranim zajednicama». Ali znam i puno više razvedenih. I onda mi se nametne pitanje zašto se ljudi žene ako su toliko godina živjeli zajedno bez tog papira koji «veže». Jer baš taj glagol, «vezanje», mi se čini kao uzrok svih problema. Osobno, vezanje priznajem samo u bezazlenim igricama s partnerom (ali to nije tema ovog posta), ali vezanje kao oblik zajedništva?
Već čujem komentare u stilu to je samo simbolično. Zaista?

Ajmo malo pročačkati po toj simbolici.

Prije nego se «vežemo» ništa se ne podrazumijeva. Čak i kad se živi pod istim krovom, svatko posjeduje bar malo vremena i prostora samo za sebe, a kućni poslovi se uglavnom rade zajednički.
One žene koje životni smisao ne vide u povlađivanju muškarcu, i dalje zadržavaju stil oblačenja, mišljenja, mjesta za izlaske, prijatelje i poznanike.
Muškarci kojima ispunjenje životnog sna nije obut papuče i sjest pred TV s pivom u ruci, isto tako.
Zajedničko im je to što se pored svega još i trude da ostanu zajedno, da se i dalje jedan drugom sviđaju, da ljubav zbog koje su zajedno ne gubi na intezitetu, da su uvijek poželjni i da žele, da se nadopunjavaju i ispunjavaju.

Onog trena kad se potpiše taj komad papira, sve se podrazumijeva.

Podrazumijeva se da žena, pored svog posla vodi i kućanstvo, odgaja djecu. Podrazumijeva se da suknje postaju sve duže, a otvori na bluzama sve zakopčaniji. Potpuno je normalno da susrete sa svojim prijateljicama reducira na minimum minimuma, a telefonira samo kad njega nema doma i to puna grižnje savjesti. Za hobije se nema više vremena, a opuštanje nalazi u štrikanju pulovera u dugim zimskim večerima. Erotsko rublje se već pomalo ofucalo i ispralo, baš kao i seks.

Ako muškarac ima sreće u izboru žene (što je češći slučaj), potpuno je normalno da uglavnom zadržava dosadašnji stil života, redovito susreće prijatelje, vikendom igra nogomet ili tenis, izbivanja iz zajedničkog gnijezda postaju sve duža i učestalija, seks sve kraći i rjeđi.

Meni to ne liči na simbolično vezanje. Prije bih rekla da je to vezanje ugovorom u kojem nema ravnopravnih. U kojem obaveze postaju lanci što sputavaju, a ne izazovi koji se zajednički rješavaju. Kada se potlačeni pobune, nastane kaos. Komunikacija, ionako utopljena u jednoličnoj svakodnevici, nestaje ili se pretvara u oružje kojim se nemilosrdno secira i ono što bi se možda dalo spasiti:
«Dala sam ti najljepše godine mog života!» (Logičnost ove izjave vrlo je upitna.)

«Da tebe nisam oženio već bi bio direktor firme!» (Ma nemoj? Pa što ga sad spriječava, tako sposobnog?)

«Sve sam žrtvovala zbog tebe!» (Žrtva! Omiljena riječ svake žene. Nosi je na jeziku kao i osobnu u novčaniku. Uvijek spremna za krizne situacije.)

«Ti više nisi ista osoba u koju sam se zaljubio!» (Naravno da nije ista. Nije ni on. Ali to se ne broji.)

«Ti više uopće ne slušaš što govorim!» (He? A kad je to ON uopće slušao?!?)

«Pa kad samo pričaš o kuhanju i problemima!» (Točno. Jer nema kad pogledati nogomet pa da raspravlja s njim o Kranjčarovoj nesposobnosti.)

U najboljem slučaju, razlaz je brz, iako bolan. U najgorem slučaju, ostaju zajedno i život si mazohistički pretvaraju u pakao.
Čula sam da poneki nađu zlatnu sredinu. Ali takve nisam nikad srela.

Priznajem, sa sjetom se prisjećam vjenčanja mojih poznanika s početka posta. Svega desetak prijatelja na ugodnoj večeri u omiljenom nam talijanskom restoranu. Ista sjeta me obuzima kad se prisjetim s koliko truda sam birala poklon, krhki porculanski servis za čaj, koji je Anne toliko zavoljela. Poklon je bio od srca i u želji da uvijek zajedno iz njega ispijaju čaj koji toliko oboje vole. Hoće li ga podijeliti ili će ga jedno od njih cijelog zadržati?
I uvijek gledati u drugu, praznu šalicu.

Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.