(Pismo za Doris G. 1963-2006)

 

U subotu sam ispratila Doris na njeno posljednje putovanje.

Gledam kako nestaje u tmini blatnjave rake, a u glavi mi odzvanja njen glas s moje sekretarice od prije pet dana: drago joj je da sam napokon došla i neka joj se javim da se sretnemo i ispričamo. I evo nas, susrećemo se na njenom grobu.
Grozničavo razmišljam što da joj kažem, prije nego grumenje zemlje muklo udari o kovčeg.
Slike mi šaraju mislima, ali teško pronalazim riječi.

Zvuk telefona me trgne iz prvog sna. Dižem slušalicu i Doris mi torpedira pitanje direktno u uho:

«S koje strane svijeta izlazi sunce?»

Ponoć je odmakla, nikako da se razbudim, ne kužim smisao pitanja, ali se ne čudim jer to je Doris.

«Reci, ti to sigurno znaš. Provjeravam Franzovu zadaću i nisam sigurna da je točno to što je napisao.»
«Doris,» mrmljam «jel´ to neki vic? Prolupala si načisto…»
«Da, da…»nestrpljivo će ona,» daj reci pa možeš natrag u svoj krevetac s cvjetnom posteljinom…»

Grozila se malograđanskih obilježja, ali soba joj je bila puna kičastih figurica.
Mrzila je obiteljske skupove, ali je s uživanjem pekla najgore božićne kolače koji su ikad izašli iz pećnice.
Djeci je držala predavanja o tome kako je škola mjesto za ispiranje mozga, ali je noćima znala čitati njihove školske knjige.
Doris je bila utjelovljenje oprečnosti, uzrokom snebivanja okoline, izvor nepresušne zabave svojih prijatelja.
Gledam oko sebe. Ona bi se smijala ovoj grupi poniknutih glava što briše suze. Doris je sanjala o pogrebu kao u New Orleansu: glasna muzika, ljudi plešu, pjevaju i slave život…

Opet telefon. Tri poslijeponoćne ure. Vrijeme koje Doris koristi za small talk.

«Mishi se ipak ženi.»
«?»
«Ona je u drugom stanju pa se žele vjenčati. Kreten.»

Mishi je Dorisin ex, otac njena dva dječaka. Njena prva i velika ljubav. Ni nakon rastave nije gubila nadu da će joj oprostiti i vratiti se.
Pa što je dođavola tako strašno učinila? Prepustila se čaroliji filipinske ljetne noći i popustila pod nježnostima mladog domoroca. Ljubav je sveta stvar. Ljubavi nikad dosta. Ljubav ne smiješ odbijati. Nikada. Od nikoga.
Mishi je ipak otišao. Doris je ustrajala u svojoj tvrdnji i… patila. Ipak, odbijala je svaku riječ utjehe. Život ide dalje. Treba ga živjeti, uživati…

Sjedimo na terasi kafića i uživamo u proljetnom suncu, pet brbljavih i glasnih žena, pune pričica, dogadjaja i smijeha. Doris gleda u čašu i izgovara umorno:

«Čekam bebu.»

Znali smo da se sastaje s nekim, ali nije puno pričala o njemu. Stranac. Otkačen. Ludi su jedan za drugim. Ali riječ ljubav je izostala…

Jednom ju zateknem kako ušmrkuje koku. Raširenih zjenica i staklenih očiju objašnjava mi da je to njegov poklon. Svađamo se, odlazim bijesna i nemoćna. Ona me zove istu noć, obećava da će prestati, pa to je samo kick, glupost…
Prvi boravak u bolnici. Zatim drugi, treći… Mishi joj je sudski oduzeo djecu. Nikad to nije spomenula, nikad plakala. A lomila se, patila, nestajala…
Rodila je predivnu curicu tamnih kovrča i njenih, kao lan plavih očiju. Izabrala je ime Sara, po američkoj pjesnikinji Sari Teasdale jer sam je zarazila njenom poezijom.
Sarin otac je završio u zatvoru i prijetio mu je izgon.
Smišljala je plan kako će se vjenčati, zajedno živjeti…
Oženio se drugom, puno mlađom. I ona je čekala njegovo dijete.

Polako ali sigurno smo je gubili. Alkohol, droga, tablete, bolnica… Saru je uzela baka i tako je spasila od doma.
Doris je nestajala. Kad je bila «high» pričala je o ljubavi i ljudskoj gluposti. Kako je zlostavljamo, kako je ne znamo cijeniti. A ona nas hrani, ona je bitak svega. Zbog nje uživamo u životu, iz nje smo rođeni, zbog nje živimo, opstajemo. Ne treba se predavati…

Jebi se Doris. Prodala si vlastitu životnu filozofiju za šaku tableta. Prodala si sve ono zašto si živjela i u čemu si uživala. Izdala si svoju djecu, prijatelje, ljubavnike, otela nam svoj zvonki zarazni smijeh, pogled morske pučine, snove, optimizam. To je ono, draga moja, protiv čega si se oduvijek borila: suštinski egoizam pojedinca. Crvljiva dekadentnost prezasićenih i dosadom izmorenih.

Ne vjerujem da si našla ono što si tražila, ma gdje god sad bila. Jer ti pripadaš životu, ovdje je tvoje mjesto, među nama, s tvojom djecom.

Zajebala si se, samo da znaš. Ovaj put nepovratno.