fotka skinuta s internetaNe ubrajam se (barem sam tako do nedavno mislila) u one što se na svakom koraku spotiču, padaju i lome, čija bedra i nadlaktice krase modri buboci u svim nijansama, a gips nose kao vječni trend-accessoires.
Ne ubrajam se (i to sam do nedavno mislila) u one što bjesomučno pljuju oko sebe kad im crna mačka pretrči preko puta, panično traže drvo da otkucaju morseovu “kuc-kuc-kuc-da-ne-čuje-zlo”, hodaju okolo s naopako navučenom čarapom ili prišivaju crvene končiće po gaćama.
Ne ubrajam se (bar do nedavno nisam) u one što kad izadju najprije pogledaju u nebo ocjenjujući veličinu unfallfrei prostora, obavezno zaobilaze ili preskaču one željezne poklopce po cestama, prelaze SAMO preko zelenog i to u sredini grupe, namaču se milimetar po milimetar prije nego udju u vodu, noću i po najosvjetljenijoj ulici ne idu bez baterijske lampe (na solarni pogon i besprijekornim djelovanjem od najmanje 12 sati), nikad ne preskaču preko metle ili ne daj Bože, prolaze ispod ljestava.U mojoj sportskoj karijeri imala sam tek 3 ozbiljnije povrede i to u sportu u kojem, ako nisi dovoljno okretan, bivaš učas stampediran. Čvrstinu kostiju moram zahvaliti i majci Mariji koja me dugih godina, u zimskim mračnim jutrima budila žlicom ribljeg ulja…i danas kad ustajem, zimi i po mraku, činim to zatvorenih očiju i ustiju, a otvaram ih tek kad tapkajući stižem do kupaonice i osjetim četkicu na zubima…

Navikne se čovjek na misao o vlastitoj neuništivosti pa mu svaka devijacija na temu dodje kao prolazna smetnja, nešto oko čega se ne troši vrijeme na razmišljanje, a još manje na zabrinutost ili, ne daj Bože, na traženje uzroka, jer to su stvari za hipohondre, zaboravljajući da i najboljem mehanizmu kad-tad ispadne vijčić ili zapne kotačić.

-Ma to su samo istegnuti ligamenti, tješim ja samu sebe prije par godina, kad mi se u ramenu pokidalo što se pokidati dalo.
-Ma daj ne paničari, ljutim se na samu sebe dok ležim na operacijskom stolu, a kirurg mi oslobadja ukliješteni živac u laktu.
-Malo odmora ti neće škodit, uvjeravam se ja, dok mi liječnik piše uputnicu za ortopedsku bolnicu jer mi je lijeva strana ledja u akutnoj upali (posljedica pokidanih ligamenata u gore spomenutom ramenu).
-Jebeš koljeno, nije to bubreg, slinim noćima na jastuku dok me bolovi kidaju k´o četveroprežna zaprega.
-Aaaaaaaaaaa sunac mu žareni što boliiii, odjekivalo je gradom kad sam komodu spustila na vlastiti palac desne noge. Srećom, stradao je samo nokat.
-´Ko te tjera da igraš košarku, kobilo jedna, stvarno sam se ljutila dok su mi pokazivali na roentgenskoj slici strgani mišić u lijevoj potkoljenici.
-E neš´ više ni odbojke vidit, već pomalo rezignirana pratim kako mi zagipsavaju prstenjak desne ruke.
-A zglob k´o zglob, sve je to potrošna roba, pogadjate, pričam sama sa sobom šepesajući doma s jutarnjeg jogginga.

Ali sve te nezgode imaju kao neko “pokriće” za razliku od ove najnovije ( iako ja ne bih ni mrtva priznala da je prošlo vrijeme bezbrižnog skakutanja i natjeravanja lopte).
Ima tome 4 ili 5 tjedana, idem prošetati Borrega, on na povodniku, miran k’o ovčica, gegamo se oboje s noge na nogu, ma čista nirvana, kad odjednom, ničim izazvana, pojavi se bol u lijevom stopalu ispod trećeg prsta, a moj jutarnji “ommmm” iste sekunde se pretvori u “ajooooj, koji je sad kuac…”
Ma sigurno grč, tješim se ja izvodeći neke bijesne vježbe opuštanja, ali jedini vidljivi rezultat su sumnjičavi pogledi prolaznika i Borregovo inzistiranje da sjedne 3 m dalje od mene okrenuvši mi ledja. Nema druge nego opet šepesajući put kuće. Srećom pa mi je liječnik u susjedstvu (nakon učestalih povreda, odlučila sam se za onog na dohvat ruke), opet pod röntgen (već treći ove godine) i dijagnoza: stres fraktura.
Qe qaco?!?.
Da, da, klima dobričina sažaljivo me gledajući, to se ne dogadja često i ne svakome (ovo bi mi kao trebala biti utjeha?!?), prije se to zvalo “marš fraktura” jerbo su je najčešće zaradjivali vojnici, ali danas je česta pojava kod ekstremnih sportaša ili plesača… Nit´ plešem, nit´ se ekstremno sportašim. Da mi je došao s time prije par godina, razumjela bih. Ali ovako? Taman sam se aranžirala s yogom, QiGongom, plivanjem i biciklom i to po rasporedu i u slow-motionu, a moja koščica odluči da je u stresu i pukne. Samo tako. Krc.

Reakcija majke Marije više je nego predvidljiva. Ta žena je toliko praznovjerna da bi, da može, unajmila osobnu gardu vračara i gatara. Kao bebi, pokrivala mi je lice maramom protiv urokljivih pogleda. Tek kad su počele priče da vjerojatno izgledam k´o tele s dvije glave, popustila je, ali mi je u gaće redovito pakirala neke travke i čvoriće. Kroz djetinjstvo sam nosala lukovice, amulete, prije svakog izlaska iz kuće bivala zračno križana, a prije odlaska na ispite iza mene se izlijevala kanta s vodom, pola po meni, naravno…
“Dite moje, to je urok, rekla sam ti ja da će ti ta jezičina jednom doći glave!” zavapi majka Marija preko telefona. Slijedećih sat vremena sam provela obećavajući da ću otići u crkvu, oprati se temeljito svetom vodicom, izmoliti 250 očenaša i zdravomarija (to što te molitve NIKAD nisam znala napamet ne pričinjava problem, mogu i improvizirati, uvjerljivo će ona) i naravno, pročitati upute o zakapanju uroka ispod punog mjeseca koji će mi pismeno poslati.

Tu večer ležim bezvoljno na kauču, klikam programe i razmišljam o egzekuciji vlastitog stopala, kad se na ekranu pojavi blinkajući naslov:”Astro TV!”. Nazoveš i ljudi od zanata, bilo iz karata, bilo iz taloga kave(!) ti otkriju što te čeka u bližoj i daljoj budućnosti. Priznajem, zazvučalo je prilično primamljivo, naročito jer su se bolovi u stopalu pojačavali i navještali nesanicu.
Nakon uvodne špice nakićene raznoraznim umijećima dežurne ekipe, pojavi se bucmasta teta u kockastom puloveru i predstavi se kao Anja, ništa spektakularno, osim što sam ja morala često treptati jer su se one kocke s njenog pulovera množile brzinom streptilokoka pod mikroskopom i činile od Anje pričajući trokrilni karo ormar.
Miješajući karte kao iskusni pokeraš, Anja dočeka prvi telefonski poziv:

Anja: “Hallo, s kim pričam?”
Glas: “Ja sam, Silke.”
Anja: “Halo Schatz, kako ti mogu pomoći?” (Schatz? Hm…)
Silke:( očajno):” Što će biti s mojom vezom?”
Anja:(počne miješati karte i upućuje Silke da kaže stop)
Silke: “STOP!”
Anja (slaže karte, kima glavom, kocke sa pulovera se rasipaju ekranom, ja trepćem i napeto čekam):”Imate probleme.” (wooow…kako je samo znala…)
Silke:”Da…”
Anja:”Vidim neku ženu u pozadini”
Silke (osupnuto): “Ne postoji druga žena”
Anja (povjerljivo): “Schatz, postoji, ali je još u pozadini. I zanima se jako za tvog muža.”
Silke ( nadrkano): “Mi nismo vjenčani. Zato i zovem…”
Anja (kucka po jednoj karti): “Ovdje stoji vaše vjenčanje. Ali tek kad se tvoj budući oslobodi te napasnice, možete početi s pripremama.”
Silke (prijeteći): “Jel´ ju poznajem?”
Anja: “Brineta i preko dana u blizini tvog dragog. Ima li on sekretaricu?”
Silke: (bezbojno): “Trenutno je bez posla.”
Anja (ne da se smesti): “Govorim o vremenu prije njegove nezaposlenosti. Ali radio je u nekom birou?”
Silke (neodlučno): “Pa nekoj vrsti biroa…”
Anja (uzdah olakšanja vidno smanjuje konfekcijski broj pulovera): “Nije li tamo radila neka brineta?”
Silke (gubi strpljenje): “Samo jedna plavuša, 2 puta tjedno na ispomoć, udata…”
Anja (100% uvjerljivo): “To je ta, ali se farba. Ona pravi probleme! Budi oprezna!”
Silke (totalna zbunjola): “Ali ako sad ne radi…”
(Odjekuje gong.)
Anja (suosjećajno): “Žao mi je Schatz, vrijeme je isteklo. Svako dobro...”Razmišljam kako Silke odlazi u spavaću sobu, vuče prekrivač sa svog usnulog, nezaposlenog dragana i histerično traži objašnjenje u vezi one u plavo ofarbane brinete.
A Anja kasira na tudjoj nesreći i očaju i bezbrižno kupuje kockaste pulovere.
Mislim da ću ipak pričekati upute majke Marije.
Ili upitati znalca kako stoje zvijezde.
Ali Anju ću zaobići, jerbo bi mi, osim stopala, mogla puknut i žučna kesa. Nakon ovog posta poneki od vas bi mogli pomisliti “Doš´o Vrag po svoje.”
Zajeb, dragi moji. Neće Vrag Vraga.

« Svjetski dan protiv izrabljivanja djece
Novo, novo! »



Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.