…da se rastajemo.
Od bloga, samo za kratko vrijeme, od mog stančića-bombončića, zauvijek. Selim se, pojma nemam po koji put, nit´ želim brojati, ne večeras, prevruće mi je.

Moja ljubav prema selidbama ima nešto mazohistički u sebi, koliko god da se radujem novim prostorijama, u istoj mjeri žalim za starim, namjerno obilazim svaki kut, sjedim na balkonu i puštam da me obuzima ono gnjecavo žaljenje za trenucima mira u mom malom zelenom raju, gledam prostranu dnevnu sobu s visokim stropom, brojim stepenice do prizemlja gdje se nalazi spavaća soba, šmrcam i uzdišem, a istovremeno se radujem prostranom četverosobnom stanu, s kaljevom peći u dnevnoj sobi, podnim grijanjem, kupaonici s prozorom (napokon!!!) i veeelikom vrtu u kojem će Borrego doći na svoje.
Istina, neće više biti spontanih šetnji pokraj jezera, zamjenit će ih šetnje po šumama i poljima (ali ni do jezera nije daleko), sve ima svoje dobre i manje dobre strane, zaključujem pomirljivo dok gledam uokolo poslagane kartonske kutije.
Pa čak i to pakiranje ima svojih čari (tješim se dok mi znoj probija već treću, friško obučenu majicu), razmislim dva puta da li mi zaista treba neka stvar za koju sam zaboravila i da je imam, pa se stvara hrpa predmeta koji će završiti u jednom ili drugom stanu dragih mi ljudi-pomagača, i vjerojatno biti zaboravljeni i otkriveni ponovo pri nekoj novoj, tudjoj selidbi.

I dok ovo pišem, prisjećam se, nevoljko, nekoliko zadnjih preseljenja, pa mi se čini da sam cijeli život provela uz spakirani kofer, a ta konstatacija zaista nije daleko od istine, kao što nije netočno da trebam taj movig jer imam nešto protiv puštanja korijenja, i uopće, taj pojam “pustiti korijenje” asocira me na drveni kovčeg, spušten na dubinu od oko 2 metra, kad te svaka neminovnost sustigla…da, za primjetiti je da u ovakvim trenucima vrlo lako završim na groblju, pokapajući, uz potrebnu pompu, još jednu prijedjenu etapu, jer tek tad mogu slaviti rodjenje nove- još bolje, dinamičnije, napetije…do slijedećeg preseljenja.

A do tada ću ipak na zasluženi godišnji, vraćam se tek u rujnu, ali pošto je lapićtopić postao sastavni dio mog accessoire, odmah uz četkicu za zube, neka vas ne čudi kad se tu i tamo pojavim, jer posjet nekima od vas za mene spada u dio odmora.
Ugodno ljeto vam želim!

« Malo o sreći, malo o ponosu
Eo me nazad, šta ću… »



Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.