Ti opravdavaš moje postojanje,
da te ne poznam ne bih živio,
da umirem neznajući te, ne bih umro,
jer nisam živio.

Luis Cernuda

Uskoro će godišnjica smrti moga dide.

Na taj dan, prije mnogo godina, moj dida se probudio, sam, u velikoj starinskoj postelji od tamnog drveta s masivnim uzglavljem čije raskošne rezbarije i danas osjećam pod prstima. Vjerojatno je, kao i uvijek, ostao ležati još neko vrijeme, dok mu se ne bi suza skotrljala niz navorano lice. Tek onda, tjeran dubokim uzdahom, izvukao se ispod teškog krpatura, uvukao velika, kvrgava stopala u stare izlizane papuče i uputio se u kupatilo. Iz ormarića je izvadio svoj pribor za brijanje, starinsku britvu, četkicu s čekinjama vepra iz sibirskih šuma i tešku mesinganu posudicu s čudnim gravurama u kojoj je pripravljao pjenu. Davno je to bilo, na brodu, negdje na Crnom moru, kada je, igrajući karte, dobio taj pribor pobjedivši jednog Rusa. Kasnije, u mraku potpalublja dobio je i ubod nožem, ali to je već druga priča koju je rado pričao kitivši je uvijek novim detaljima…

Nakon što se pažljivo izbrijao, umio i obrisao, vratio se u sobu. Pogled mu je pao na uokvirenu vjenčanu sliku iznad kreveta. Lica na njoj bila su mlada, nasmijana i uljepšana staromodnom tehnikom nekog kreativnog fotografa koji je malo pretjerao s crvenilom na usnama. Ali moj dida je vidio samo njene velike, crne oči. I šapnuo joj, samo njima znane nježnosti.

Prišao je masivnom starinskom ormaru i uz neizbježnu škripu starog drveta otvorio vrata. Zapahnuo ga je miris lavande i on zastane za tren, udišući. Osjetio je njene ruke na svojim prsima, ogrubjele od teškog rada, a opet meke i nježne. Taj miris ga je milovao zajedno s njenim rukama i vlažnim usnama…

Izvadio je svoje crno, nedjeljno odijelo, položio ga na krevet, stao pred ogromno, ovalno ogledalo i počeo se oblačiti. Lagano, bez žurbe, komad po komad, botunić po botunić. Počešljao je svoje sijede, prorijedjene vlasi, izbjegao pogled u ogledalo i izašao.

Neko vrijeme stajao je na terasi udišući sol sto se lijepila za buru i njene zamahe činila još oštrijima. Siječanjsko jutro na otoku, sunčano, hladno, prosšarano bojama crnogorice, bijelog kamena, spaljenih polja i namreškanog morskog plavetnila ga osnaži i on uspravi svoje mršavo tijelo, a lice upalih obraza pruži suncu. Trgne ga nestrpljivo kukurijekanje pijevca i on požuri nahraniti kokoši, beštije su sigurno gladne, a i stari Moro će uskoro zarevati za kupom slame.

Kao i svako jutro prije ovoga, moj dida je nježno tepao kokicama hvaleći ih poimence, a pijevca Diku psovao i predbacivao mu bezdušnost i lijenost. Kokice su revno zobale bačena zrna kukuruza ne obazirući se na suze sto su se na zaledjenoj zemlji pretvarale u sitne ljeskave kristaliće.

Čuvši poznate korake na izlizanim stubama stoljetnog kamena, magarac ispusti zvuk sličan kašlju zagušenog motora, zatim bi nastalo čudno zatišje, a onda odjednom, naizgled odnikud, zrak bi proparalo molećivo revanje. Vjerovatno i to jutro, kao i svako do tada, dida ga je pitao za stare kosti, prostro mu kupić sijena, a tapšanje po dlakavim ledjima dizalo je gustu smedju prašinu što se vrtložila u tankim snopovima svjetlosti.

Vrativši se u kuću, moj dida je ulio mlijeko u lončić, stavio ga na zagrijanu ploču peći na drva, žaračem potaknuo vatru, odrezao komad kruha, u zagrijano mlijeko spustio žličicu ili dvije Divke i šećera, sjeo za stol, zagledavši se kroz prozor drobio kruh u bijelu kavu i lagano, žlicom, prinosio ustima. Doručak je završio kao i uvijek do tada, dubokim uzdahom čiji se kraj pretvarao u tihi zov – eeeej…

Stara klimava kukavica izletjela je iz zidnog sata i teškom mukom odkukala osmu uru.

Moj dida pomakne lončić u stranu, njeznim pokretima potjera mrvice do ruba stola, sakupi ih u ruku i istrese u lončić. Zatim dohvati već pripremljenu olovku i papir. Vjerovatno je držao olovku kao i uvijek, nevješto i s nelagodom, a ruka mu je podrhtavala oblikujući slova. Započeo je pismo.

Možda ga je počeo imenujući svako od svoje devetoro djece, a možda je napisao samo «draga djeco». Možda je pisao o onom danu kad ga je ona, s bebom u naručju i bezglasnom tugom prvi put ispraćala na brod. Možda je pisao o onim danima kad bi došao kući i hranio se ljubavlju iz njenih očiju. Ili kad je ona u molitvi prešla tko zna koliko kilometara na koljenima po kamenom putu, ostavljajući krvavi trag u prašini i zavjetujuci se Majci Božjoj ako vrati njegov brod, izgubljen negdje u oluji. Vjerujem da nije zaboravio spomenuti ni one dane kad je izranjavan, prostrijeljenih pluća ležao u groznici, a ona ga grijala svojim tijelom, osluškivala njegovo disanje i punila mu pluća svojim dahom. I znam, da, sigurna sam da je pisao o onom ljetnjom popodnevu kad se spustio drvenim stepenicama u kuhinju a nosnice mu ispunio čudan miris, topao i ljepljiv. Sjetio se kako se u jauku bacio na njeno beživotno tijelo moleći je da ga ne ostavlja, dok su iz otvorene vene na njenoj nozi u crvenom mlazu istjecali posljednji tragovi života. Ležao je u njenoj krvi a bol ga je komadala užarenim sječivom. Na trenutke je gubio svijest i nadao se da ga je povela sa sobom.

Od tog dana, dvije i pol duge godine, moj dida se budio proklinjući svjetlost i zazivajuci mrak. Plakao je ne skrivajuci se i dozivao ju, prijetio, naredjivao, molio da dodje po njega. Ležao je satima na grobnoj ploči i milovao njeno lice zatočeno u bijelom mramornom okviru. Ljubomorno je čuvao svaku njenu stvarčicu i rikao kao ranjeni lav ako bi neko izvadio njenu nošnju iz ormara da ju provjetri. Svaki dan u te dvije i pol godine moj dida je držao ruku na prsima tvrdeći da ju tako osjeća, nju i njenu ljubav kojom mu je punila srce i tako postala neodvojivi dio njega.

I toga jutra je, vjerojatno, završio svoje pismo sličnim riječima. Vjerojatno. Nitko se više ne sjeća gdje je nestalo to pismo koje mu je ispalo iz džepa dok su ga skidali obješenog s konopa na terasi iza kuće. Ujak se sjeća samo zadnje rečenice:

» …ne sudite mi, ja samo želim biti sretan s mojom Marijom.»

Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.