Riječ o autoru

Autor zbirke “Poljupci nemira” je Franjo Beg. Rodjen je apokaliptične 1933. godine u Supetarskoj Dragi na Rabu. Doživio je dva rata: na koordinatama životnog sveobuhvata. Nosi u sebi ugrize boga Marsa, što će neupitno utjecati na njegova osobna svojstva. Ima visoku stručnu spremu pedagoške profesije. Radio je na području odgoja i obrazovanja - u krugu svog zavičajnog Raba. Za njega je vezan kao nejako dijete za mlijeko hraniteljice majke.
Nikad Otok nije želio napustiti. Združila ga s njim magija čiste ljubavi.
……….
Harmonija čudesnih zavičajnih odlika, postala je neiscrpni vrutak autorovih nadahnuća. I bure i oluje životnih nedaća krotila je kozmička vizija zvjezdanih čuda. Sličice njegovih crtica projiciraju iskrice doživljajnog mozaika rapskog života u zagrljaju zgusnutih emocija. sada se njegovi dani mirovine ziblju na valovima životne enigme. Smisao trajanja trebao bi biti sunčana vertikala, a ne crna pukotina beznadnog kraja!
Tako pisac ovih crtica, donkihotovski na javi sanja.

Autor
Rab, 9. ožujak 2007

 

 

 

Na staroj postaji

……….
Majka je danas dobila novce. To je zarada jednomjesečne prodaje kravljeg mlijeka gradskim gospodjama - izravno u njihovim stanovima. Nema nikakvog motoriziranog prijevoza. Ona svakog dana pješači mnogo kilometara po putu koji korake vara i nemilice neopreznike obara. Noge su joj pune nabreklih krvnih žila. Fanatično vjeruje u Boga i ne prizna granice umora. Starost je za nju odiozna kategorija, koju odlučno u bezdan gura. Svakodnevica joj je puna golemog truda: mora stići svuda. Ona je čista svetica: trajna ljubav moga srca. Tu su brojna djeca na vrhu neumoljivih obiteljskih postulacija. Za nju malo tko ima razumijevanja: misle da je za muku predodredjena. A ona do kraja žrtvuje samu sebe da svima u porodici bude bolje. Sunce njene ljubavi brojne rane zacijeli. Život s njom dodiruje zvjezdani tron: čovjek je zagrljen čudesnom zaštitom.
……….
Toga sam ju dana, kad se vratila iz Grada, dočekao u lepezi smokvina hlada. Poljubili smo se i razmijenili darove. Ona je meni dala zelene, paprene bombone, a ja njoj prve dvije smokve zrele. Dugo sam pratio njihovu zriobu za ovu prigodu. I sada u meni blješti sjaj majčinih očiju u kojima se zrcali sreća puna zvjezdanih poruka. Na licu joj se cakliše kapljice znoja, kad joj iz ruke uzeh dio tereta. Bila je to modra emajlirana kanta za mlijeko, od pet litara, u koju bijaše ubačen kilogram velikih, smedjih menula. To će biti s nekoliko komadića krumpira naša večera cijela; jest ćemo je s apetitom kao da je kraljevska. Možda neće biti dovoljna za nestrpljiva usta gladna. Dogadja se da jela nije dosta. Tad mama kaže da to nije ništa prema strogoći asketskog posta.
Krenuli smo prema širokom dvorištu punom raskokodakanih kokošaka; medju njima se gordio crveni pijetao pun diktatorskog samoljublja. Moji su koraci bili kao od lastika, jer je ispred mene bila mama - božica svemoćna. Njena starinska odjeća je estetski dotjerana kao da je za uzornu, folklornu smotru sašivena. Na pragu kuće dočekala ju je tigrasta mačka kojoj je obećala nekoliko primamljivih ribljih glava.

Na margini karnevala

Guta magla svjetlost našeg malog grada; sunca nigdje na obzorju: sve je sivo, hladno - kao da je stalo sveživotno klatno. More i obala posta prljava pjena u kojoj neočekivano zadrhti izlomljena ljudska sjena - kao sizifovska anatema. U tom zagrljaju beznadja, tuga te dželatski pogadja i iznudi očajničko: zašto se čovjek u maglama dokraja predaje alijenacijskim igrama - zašto žvače svoje sladunjave metafore kao surogate spasonosne terapije?
……….
Podne dobiva sunčano lice. Nestalo je maglene kabanice. Živnula je ljudska stonoga. Vrti se tvrdoglavo oko svog interesnog postolja. To su natušteni nezadovoljnici i profesionalni srećotvorci: okreću se zajedno na iluzornom vrtuljku; hvale jedni drugima svoje recepte moguće sreće. Širi se mreža hipokrizije u koju se, po nepisanim pravilima, love male ribe, čija su gusta jata najbolja nagrada za protejskog oratora.

Smije se čovjek čovjeku: čeprka po njegovom intimnom neskladu; gradi uobrazilju svoje afirmacije na hiberbolama tudje degradacije; vjeruje u fikcije; ispreda difamacije; pretvara susjedov smijeh u ljuti gnjev.
A onda - jednog dana u godini - opasno blato svoje naravi čisti čovjek u karnevalskoj predstavi: javno raskrinkava grešnike - pokazuje svoje pravdoljublje.
……….
Plima didaktičkog naboja pokrenu u meni potrebu otpora: na tragu udarne želje zaustavilo me svatovsko kolo vrapčića na bijelom sagu od cvjetnih latica.

Krikovi introspekcije

Zora mi ne da odmora. Bujica misli me tišti. Emocije napadaju iz rovova. Na Velebitu maslinasta koprena. Na licu planine prvi poljupci sunca. Silnice ljeta obećavaju igru veselog svijeta. Tjeram želju da skine s mene tamnu sjenu. Ne mogu nikako nad sobom uspostaviti kontrolu; postajem kao pljeva na vjetru; dodirujem oblake u olujnom naboju; kovitlac me naglo odnosi na sunčanu poljanu; umjesto oštrih noževa straha, tu blještavilo dragulja opaja. Sreća me zove: nudi mi blagotvorne snove. Tako se u protuslovlju gube i ponovo radjaju nevolje. San i java postaju istina moga stanja. U zbilji mračno bespuće, a u snu uhvaćene zvijezde. Te metamorfoze raspoloženja tjeraju do očajanja. One su česta pojava moga životnog krivudanja. Monolog se sada nastavlja kroz eksplikaciju onoga što mi se događa. Lamentiram beznadno; znanci misle da je to bespredmetno. Vjeruju da je meni, prokleto, lako. Kažu: igra se riječima kao dijete zvečkama. Smatraju da sam beskorisna spodoba za koju nije sloboda. Remetim harmoniju ustaljenog poretka. Sijem sumnje u glave neupućenika. Ne prihvaćam “korisne laži”, kako “viši interesi” nalažu. Svi zajedno neće da znaju istinu pravu: da ja ne želim biti lutka na koncu koja samozatajno pleše na tudju neprimjerenu glazbu. Oni zaključuju da sam ekscentrik: stalno me guraju u aut. Jer igrači bez mene - nemaju probleme.

Tako postajem samac kome oluja često prevrće čamac. Jedina moja utjeha je bezgranična mašta svemoćna. Ona me spašava od prijetećeg brodoloma: nudi mi staze sunčanog edena. Ali - tko zna - možda je ova jadikovka samo fikcija bez tvrdog argumenta, a ja dijete kome nedostaje majka.
……….
Putnički brod pokrenu golemi val; on neočekivano dvjema gospodjicama ukrade s plaže sve rekvizite za kupačke užitke. One su vrisnule, a morske su se pjenave furije huktavo propinjale. U meni su sve brige nestale. Banula je nasmijana Tanja i pridružila se magiji trenutka. Ona voli spontane situacije bez stimulativne retorike. Sišla je na golo bedro plaže; u znak pozdrava podigla prema meni ruke; u njima je držala mliječne oblutke na kojima se igralo zlatno sunce.
Bio sam presretan: preda mnom se, do neba, veselio ljetni dan. Sve su moje introspekcijske more nestale. Plovio sam punim jedrima do obećane obale nove.

Na paraleli nemira

………..
Ognjena kugla sunca lebdi iznad crte zlatnog zalaska. Poneki strani turist kupa pogled u čaroliji vilinskog krajobraza. Tu je i Velebit - sin najljepših sanja, iz rakursa romantičnog Kaštela. U grozdiću njegovih starih kuća putnik uzbudljivu povjesnicu čita, kada je možda bio utvrda nebeskog blagoslova na vratima strateškog prolaza. Danas su se neki potomci ove zapuštene mrvice zaselka našli na vrhu znanstvenog cilja. Čovjek dugog nosa, pun humora, dobacuje da je sada glavna atrakcija Kaštela - mačja ulica. A ribar pored njega, rošava lica, uz pomoć nevinih psovki prebire debelim prstima po čvorovima mreža i izjavljuje da je podmorje njegova disneylandska avenija u kojoj sve utege nevolja duboko potapa. Ono malo ulovljenih škrpuna i sipa samo su izlika da u zadnje vrijeme na Posejdonova vrata stalno kuca.
Podalje, u spletu novih kuća, sredovječni čovjek poletno čupa travu iz vrta. Žena u crvenoj haljini i modroj pregači tjera mačku s popluna postavljenog na pragu prozora - u žiži proljetnog sunca. Starac pored kućnog ulaza, na kojem je odložena štaka, sječivo sjekire oštri da bude britko kao sablja. A od djevojčice, u suknjici duginih boja, traži da na listu zelene salate liši puža ljigavog života; na taj će način odigrati ulogu pravednog dželata. Potanko joj daje upute kako da to izvede. Laska da će joj prolistale biljke na tome biti zahvalne, jer puž ugrožava njihovo stasanje. Djevojčica se buni: neće da čin umorstva počini. Djevojka karnalne face sve to sluša i djevojčici Ani bez oklijevanja pobunu odobrava. Šalje joj signale potpore putem kimanja glave. Zacenjeno se smije i crvenu rotkvicu ustima daruje.

Malo o sreći:
prije nekoliko  dana dobijem paketić. Adresa ispisana poznatim, širokim rukopisom, skoro kao naslikana. U paketiću knjiga, zbirka crtica o mom voljenom Otoku i njegovim poznatim i nepoznatim žiteljima. Stil samo rijetkima prepoznatljiv i ne svačijem ukusu dostupan: lirske prozne kreacije u kojima riječi ne leže usnulo na papiru, već stvaraju slike u najljepšoj igri mašte i zbilje.

Malo o ponosu:
autor knjige je moj ujak, prof. Franjo Beg. Ovo mu je već druga zbirka crtica ukrašena prelijepim crtežima njegovih prijatelja, Ivice Hodaka i Marijana Dragozeta.

Ujo, HVALA!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.