Prasnuo je, stao je vikati, soba se tresla,
a stijene su otvorile uši.

Letjele su riječi kao krpe svadbenog vela,
kao listovi uvele kite cvijeća,
zveknule kao ogledalo
koje je razbilo sedam godina sreće.

Lebdio je ispod stropa
viseći na krilima gradjanskih vrlina,
tako da su mu pucale naramenice,
vikao je taj mali bog,
vladar u svom životnom prostoru,
vikao je zlobu, zavist i prezir
i sebičnost koju zovemo ljubomorom
vikao je krvavu laž i sam joj stade vjerovati.

A ona je stajala…
u tom neshvatljivom udaranju valova,
daleko, daleko
u sumračnoj, otvorenoj krajini
s izgubljenim snovima i s nogama pod snijegom
stajala je čista…

Svjetiljka je padala,
pružala je ruke i ništa, ništa nije čula,
tek nešto kao praskanje leda…

Letjele su riječi, te krpe svadbenog vela,
u okviru ogledala zvonilo je sedam godina sreće.

Zveketao je mali bog,
vlasnik i sudac čežnje koju nikad nije upoznao,
siktao u oči u kojima nikad nije primjetio ljubav:

“Ti kujo, smrti moja,
zgadio mi se tvoj pogled.
I tvoje ruke,
životinjska vjernost,
poniznost bez nade i ambicije,
odbojno mi je tvoje lice.
Želim rasti !”

A ona je stajala tamo u sobi…
kao u dalekoj sumračnoj krajini,
gledala ga je očima punim ljubavi,
i ništa, ništa nije čula,
tek nesto…

kao dragi, bliski glas
onaj isti glas,
zameten snijegom sedam godina:

“Andjele moj, umirem za tobom,
ti si moj život,
ljubim ti oči i ruke,
želim te, o pruzi mi usne.

Nositi cu te na rukama,
a budem li ti ikada rekao i jednu
jedinu zlu riječ
neka onijemim…”

Vojtech Mihalik

Linkovi:

Autonomna ženska kuća-Zagreb
Amnesty International