Medjunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama
Kruh svagdašnji, Iz svijeta | anno domini 2007
Prasnuo je, stao je vikati, soba se tresla,
a stijene su otvorile uši.Letjele su riječi kao krpe svadbenog vela,
kao listovi uvele kite cvijeća,
zveknule kao ogledalo
koje je razbilo sedam godina sreće.Lebdio je ispod stropa
viseći na krilima gradjanskih vrlina,
tako da su mu pucale naramenice,
vikao je taj mali bog,
vladar u svom životnom prostoru,
vikao je zlobu, zavist i prezir
i sebičnost koju zovemo ljubomorom
vikao je krvavu laž i sam joj stade vjerovati.A ona je stajala…
u tom neshvatljivom udaranju valova,
daleko, daleko
u sumračnoj, otvorenoj krajini
s izgubljenim snovima i s nogama pod snijegom
stajala je čista…Svjetiljka je padala,
pružala je ruke i ništa, ništa nije čula,
tek nešto kao praskanje leda…Letjele su riječi, te krpe svadbenog vela,
u okviru ogledala zvonilo je sedam godina sreće.Zveketao je mali bog,
vlasnik i sudac čežnje koju nikad nije upoznao,
siktao u oči u kojima nikad nije primjetio ljubav:“Ti kujo, smrti moja,
zgadio mi se tvoj pogled.
I tvoje ruke,
životinjska vjernost,
poniznost bez nade i ambicije,
odbojno mi je tvoje lice.
Želim rasti !”A ona je stajala tamo u sobi…
kao u dalekoj sumračnoj krajini,
gledala ga je očima punim ljubavi,
i ništa, ništa nije čula,
tek nesto…kao dragi, bliski glas
onaj isti glas,
zameten snijegom sedam godina:“Andjele moj, umirem za tobom,
ti si moj život,
ljubim ti oči i ruke,
želim te, o pruzi mi usne.Nositi cu te na rukama,
a budem li ti ikada rekao i jednu
jedinu zlu riječ
neka onijemim…”Vojtech Mihalik
Linkovi:
Autonomna ženska kuća-Zagreb
Amnesty International
25.11.2007. u 10:12
Kako je ovo dobro!
26.11.2007. u 12:25
Snažno.
Jednom je prijateljica moje mame pričala s njom o mužu nasilniku i zašto mu se ne suprotstavi. Čak je i fizički bila jača od njega. Rekla je da se blokira od količine mržnje koja dolazi do nje. Nije imala blokadu od udaraca, od šoka i osjećaja je imala.
Uspjela je to riješiti sama sa sobom, pa onda i s njim. Rastala se. Jedna od rijetkih priča s koliko-toliko dobrim završetkom…
27.11.2007. u 1:21
Nažalost, većina žena je spremna prihvatiti bilo kakvu ispriku bez obzira što se noćna mora nastavlja.
27.11.2007. u 9:06
Priznajem da nemam baš pretjerano veliko razumijevanje kad je u pitanju taj problem, ako se ne radi o ženama koje žive u zemljama gdje su zakonom stavljene u isti rang s teglećom stokom.
Čitala sam neke statistike i ostala bez teksta kad sam pročitala da u Rusiji godišnje umire oko 2000 žena od posljedica nasilja (što kućnog, što uličnog). Puno evropskih zemalja nosi visoki broj obiteljskog nasilja, naravno da krivce ne vidim u ženama, ali ih ne mogu gledati ni kao žrtve, kao što su žene u Bangladešu, Pakistanu, Afganistanu, Južnoj Africi (gdje svakih par minuta jedna žena biva silovana) ili kao milijun djevojčica koje godišnje bivaju prodane ili otete i prisiljene na prostituciju.
Razumijem stanje šoka koji spominje Trill, ali nakon 5-tog batinjana to više nije emocionalni šok, već pomirenost sa tim stanjem, što je po mom osobnom shvaćanju nedopustivo, ne u društvima koja imaju zakone i zaštitu žena u takvim slučajevima.
Najteže mi pada izgovor “Ne rastajem se zbog djece”?!?!? Zašto? Da bi se nasilje dalje prenosilo, s koljena na koljeno?
27.11.2007. u 11:39
Nerazmin kako zene u ovom stoljecu mogu dozvolit same sebi da ih netko maltretira ili pak tuce.Nije mi niti malo za tih zena, jer koliki ti motun mos bit da si dozvolis to, pokraj familije i same sebe kao osobe da se boris.Savjet zenama, idite na vrime i spasite bar dicu od svadja zbog vaseg kukavicluka.
27.11.2007. u 14:34
Imala sam susjedu koju je muž skoro svake subote tukao (kad bi se vratio s pijančevanja), a kad bi mi pozvali policiju, nikad nije htjela podnijeti prijavu, ali je zato svaku nedelju dolazila k meni n kavu da se žali. Ni razgovor ni uvjeravanje, ništa nije pomoglo, on je dobar, dok ne popije-tako ga je opravdavala. Onda je i meni puko film, pa više nije bilo nedeljnog kafenisanja i žalbi. Meni puni uši kuknjavom a onda se vraća k njemu i hvali ga i mazi. Nekima je milija batina nego da se suoče s problemom i rješavaju ga.
27.11.2007. u 16:00
evo tebe nazad! ma ja sam protiv bilo kakvog nasilja- nad ženama, nad muškarcima, nad životinjama… a za mene je tip koji može šakom na ženu ništa drugo nego kukavica, koja ne zna drugačije dokazati svoju “muškost”. isto tako, žena koja protiv takvoga neće je (da oprostite) glupača. eto, nažalost jedan općenito ogroman problem koji polako ali sigurno proždire sve oko nas.
30.11.2007. u 17:22
Na žalost u takvim situacija žene se previše često ponašaju poput psa koji je vjeran gospodaru kakav god gospodar bio. Koliko su god poremećeni nasilnici neki je sličan poremećaj i u glavama žena koje se protiv toga ne bore. Ne može biti razlog to što imaju djecu, to tek treba biti razlog da ga izbace i iz života i iz glave.
06.12.2007. u 22:45
Evo, niti sada se zapravo ne usuđujem komentirati. Izgleda da se još uvijek nisam dogovorila sama sa sobom. Zato nisam niti pisnula na action day.
Ne mogu samo teoretizirati i zanemariti sve viđeno, iskustvo s tim strašnim problemom. Ipak mislim da je nuđenje pomoći uzaludno. Spremnost na pomoć kada je netko zatraži, e to je već druga stvar. Možda će zvučati grubo, no čini mi se da je i jednoj i drugoj strani u tim pričama potrebna prvenstveno stručna psihička pomoć, suočavanje sa samim sobom da bi se mogli nositi sa situacijom u kojoj se nalaze.
08.12.2007. u 19:44
ne radi se o tome što je kome milije, nego tko je u depri a tko ne. lako ti je ispravno reagirati kad si mentalno zdrav i čio, al sve te žene su depresivne i ne znaju što je realnost. ne treba suditi, treba pomoći; nije bit gledati na problem iz svoga kuta, nego iz kuta onoga tko ga ima, bez uvrede, al poprilično bahat stav, ko da netko s oba oka ne shvaća slijepca…
09.12.2007. u 10:10
Jutro Fjorica, lipo te vidit
E sad, mislim da ovdje nitko nije osporavao pravo na pomoć, već suprotno, nerazumijevanje izaziva odbijanje ili ne traženje pomoći koja postoji, danas puno bolje organizirana nego prije 15-20 godina, kad je riječ “raspuštenica” sjajila neonskom jačinom na čelu svake žene koja se odvažila na taj korak.
Danas se ipak javno osudjuje nasilje u obitelji, do nedavno je to bila stvar izmedju 4 zida.
Osobno sam spremna pomoći svakome kome je ta pomoć potrebna, bilo savjetom ili konkretnom radnjom, ali nisam spremna satima, danima, mjesecima, slušati jadikovke i tužakalice bez namjere da se učini prvi korak.
Bez uvrede, mi žene bolujemo od najjačeg oblika mazohizma, bilo psihičkog ili fizičkog karaktera, a što je najgore, ne možeš sve svrstati pod dijagnozu “depresija”. I inače, tom riječju se olako služimo, mislim da rijetki znaju kako se prava depresija zaista očituje.
Ono što želim reći: ni uz najbolju volju ne mogu reći da je moje razumijevanje bezgranično kad je u pitanju zaposlena žena koja živi u Zagrebu, naspram žene u Afganistanu koja je (zakonski) manje vrijedna od jedne koze, jer ovoj drugoj je jedino smrt izlaz iz pakla (ali samo ako je muž ubije, i samoubistvo joj je zabranjeno).
Naravno da nitko ne tvrdi kako je odlazak lako sprovesti u djelo, ali dok god mogućnost postoji treba ju i iskoristiti, pogotovo ako su i djeca izložena nasilju.