Snovi veličine 38-40
Kruh svagdašnji | anno domini 2006Prosli tjedan dobijem poziv od dobre poznanice Doris za Fashion Show. Bas fina kartolina, pise adresa, vrijeme i dan, ali nista o kakvom fashionu se radi.
Znatizeljna ali i nepovjerljiva ( takva sam: ako mi je neceg zao onda je to izgubljeno vrijeme), nazovem ju u nadi da ce pljunut koju informaciju. Mogla sam si ustediti trud jer pozna me dovoljno da zna dok nista ne kaze da me ima: ubit ce me jednom moja znatizelja.
Dakle ne odolih, nadjem se s njom u subotu nesto prije 18h i pokusam opet tokom voznje iskamciti koju informaciju. Sve sto sam saznala je bilo:
«Joj ma to je super, vidjet ces…ja sam vec bila, ma suuuper je… ma vidjet ces….»
OK, vidjet cu. Sto mi drugo preostaje? Stigle smo u susjedno mjesto i ona parkira pred ovecom kucom. Otvorila nam je domacica, meni poznata samo iz povrsnih susreta. Nakon pozdrava i formalnog «kako ste-dobro smo», otprati nas u dnevni boravak.
Malo sam shtucnula kad sam usla, prostorija je bila ogromna, ovalna sa staklenim zidom koji je otvarao pogled prema prilicno velikom i njegovanom vrtu. Zidovi bijeli, puni interesantnih (i originalnih!) likovnih djela, namjestaj pretezno bijeli s ponekim tamno crvenim akcentom. Osjetila sam se odmah kao kod kuce ( 
) i ne obaziruci se puno na par zenskinja razmjestenih po bijelim koznim sofama krenem razgledavati likovno bogatstvo po zidovima. I posto smo mi zene poznate po tome da smo u stanju raditi vise stvari odjednom, slusala sam razgovor koji se odvijao, pregledala bogatu knjiznicu, zamijetila da su sve svjetiljke plus tri velike vaze od Murano stakla…da vas ne zamaram previse, ali jos sam pod dojmom, ne zbog skupih stvari, vec zbog nacina kojim stvaraju izuzetnu harmoniju. Bila je prepoznatljiva ruka odlicnog dekoratera, takvu simfoniju boja ne moze postici amater bez obzira na visoki estetski ukus.
Za primjetiti je da bih ja ovako mogla do sutra. Gdje sam ono stala? Ah da, zenski razgovori…
Teska srca sjednem do moje poznanice i nastojim pohvatati koga se ceka, tko nedostaje i zasto. Drustvo se povecavalo, uz sekt i razno-razne vocne sokove, na stolu su servirane i razne «grickalice» koje su gosce vrijedno tamanile… i bas kad sam htjela Doris sapnuti u uho kako je ocito da nitko nije vecerao, uocim da to bas i ne bi bila prikladna sala.
Bilo nas je 17, od toga jedino domacica, jedna mladja djevojka, Doris i ja nosimo konfekcijski broj 38. Ostatak se kretao iznad broja 44. Nesto mi je govorilo da to nije slucajnost. Zaprijetila sam Doris da cu pred cijelim drustvom ispricati dogodovstinu koja joj se nedavno dogodila, a koju je zeljela sto prije zaboraviti (o tome drugom prilikom), ako mi ne kaze o cemu se radi.
I dobila bih odgovor da se na vratima The Oval Room-a nije pojavila, eeee… ajmo rec’ zenska osoba od metar i osamdeset s dva crna kofera.
Po drugi put sam shtucnula, ovaj put od nelagode. Imala sam osjecaj da je to neki lik upravo pobjegao iz kakvog Tarantinovog u Fellinijev film. Crne latex hlace doslovce zalijepljene na mrsavim bolje receno kosturavim nogama, s rupom medju bedrima kroz koju si mirne duse mogao gurnuti rozog pudla sto je skakutao oko nje. Uska i kratka majica koja je otkrivala ono sto bi ustvari trebala sakrivati: da nema ni pola grama u obje sise i da joj je pupak nestao u cudnim koznim naborima. Poluduga, izblajhana frizura ala MM, odlicno je pristajala uz ispijeno , prenasminkano lice. Osjetilo se da se svim silama trudi da izgleda kao u ranim 40-tim i samilosno sam pomislila da bi bio grijeh da nakon toliko truda tvrdim da ima preko 50. Iako je sigurno vec bila u 60-toj.
Domacica nam ju je predstavila kao Frau Cosima. Ne znam zasto sam ja cula Frau Domina, ali u tom trenu mi je svasta palo na pamet. Ona dva crna kofera su me pocela uznemiravati. Ustipnula sam Doris za mishicu sto sam jace mogla i prosiktala:
«Sta je ovo? Ako si smislila neku perverziju da mi se osvetis za ono od neki dan…»
«Ajoooooj» zacijuka Doris sto je tise mogla «ma sta ti je, daj idemo u kuhinju eno nas Uta zove…»
Popustila sam stisak i krenula za njom drzeci na oku Frau Cosimu. U kuhinji je vec sjedila ona mladja zenskica pokusavajuci rozu bestiju od pudla odlijepiti s noge. Sjela sam malo dalje i nadala se od srca da malom ofarbanom pavijanu nece past na pamet da se zulja o moje traperice. Jest da volim zivotinje, ali…
Tada se pojavila i Frau Cosima. Povukla je uspaljenog zamorca za ogrlicu i spremila ga ispod pazuha. Gee… izgledao je kao pogresno transplatirani rozi muf. Srecom pa je Uta, domacica, zapocela spiku, kao presvlacit cemo se u drugoj sobi, nece biti problema, cak je i pojacala grijanje da nam ne bi bilo hladno dok prolazimo kroz predvorje. Doris je izbjegavala moj pogled, ali ramena su joj se tresla od smijeha. Uta je ocito primjetila 1000 i 1 upitnik iznad moje glave i obratila mi se :
» Djelujes mi kao da imas neko pitanje? «
«Samo jedno» odgovorim « O CEMU VI TO PRICATE???»
Uta pogleda Doris koja se vec polako slagala na pod od smijeha.
«Doris, zar joj nista nisi rekla?»
«Nsnjurjeoolk,krljklkjhniikrlklrr…» krkljala je Doris.
«OK, slusaj» Uta je pokusavala izgledati smireno « Frau Cosima je predstavnica jedne firme donjeg rublja i veceras ce nam prezentirati novu ljetnu kolekciju.»
«Aha…» kazem ja. Znala sam sto slijedi i probadala pogledom Doris koja je brisala suze.
«Vas tri»nastavi oprezno Uta «bi trebale nositi te modele » i nabrzinu doda «naravno, dobit ce te svaka po 50 EUR-a!»
«Draga Uta» pocnem lagano « nista protiv tebe i tvoje ideje, ali to nije za mene.»
Na to ce Frau Cosima, ocito uvjerena kako i ona mora rec’ koju:
« Ali draga «(od ovog «draga» kosa mi se u korijenu vlas po vlas dizala)
« nemoj reci da ti nedostaje samopouzdanja» (igrala je nisko, ali to sam i ocekivala)
« kakav je to lazni sram» (gle babetine jedne, a ja joj jos velikodusno dajem 50 godina!)
«sve sto moras, jest obuci super sexi krpice, prosetati se pred ostalim zenskicama i za to jos dobijes 50 EUR-a!»
«Frau Cosima «odvratim sto sam sladje mogla, «NE MORAM. I necu. Sorry.»
I prije nego ce me uzeti pod unakrsno nagovaranje, dodam:
« …jer, koliko sam primjetila, u sobi sjede zene koje se bore s par kila viska. Cini mi se da je vise nego neukusno da nas tri secemo pred njima. Zasto ne uzmete neku od njih? Ako ste vec izabrali bucmaste kupce, logicno je da modele nose bucmaste.»
Zavrsim ja ponoseci se svojom zdravom logikom. I da se razumijemo: nisam ja nikakav manekenski tip, daleko od toga. Istina, nosim 38, ali mi je figura vise onako, zenstvena, jel’, narocito oko bokova, a zadnji trap ignoriram. I zahvalna sam JL sto svoju pozadinu onako ponosno shlepa svijetom (navodno ju je i osigurala na neki milijuncic).
«ha-ha» ironicno ce Frau Cosima «draga moja,» ( dala bih joj zadnju zlicu najomiljenijeg mi risotta frutti di mare samo da me prestane zvati draga…)
« to je mozda logicno razmisljanje, ali ne pali u prodaji. Razmisli malo: da li bi ti kupila neki set da ga vidis na nekoj 100-kilasici?» (izbjegavala sam sliku koja mi se stvarala u glavi)
« To sam probala na pocetku i prodaja je bila vise nego jadna. Otkako mi modele nose zene s brojem 38-40, ne mogu se spasiti od narudzbi!»
«Radujem se zbog vas» odgovorih dvolicno, « ali svejedno, ne, hvala.»
Odustale su. Pakosno sam pogledala Doris. Znala je sto ju ceka. Vec je vidjela slamcicu kojoj sam joj laaagano ispijala krv narednih par mjeseci.
Show koji je je slijedio necu tako brzo zaboraviti. Doris i Nellie su naizmjence setale ispred odusevljene publike rumenih obraza (sekt je ucinio svoje), dok je Frau Cosima objasnjavala prednosti materijala i cudesa koja se mogu ocekivati kad se ta krpica obuce. Ne znam koju su sliku odusevljene bucke imale u glavi, ali sigurno se debelo razlikovala od moje.
Osobito zadovoljstvo sam nalazila u scenama kad bi hrpimice navalile na Doris tj. model koji je nosila, pa pipkale, cupkale, rastezale i natezale, komentirajuci i raspravljajuci, a Frau Cosima bi se istog trena stvorila pored nje pa ju jos okretala poput lutke na koncu, tjerajuci je da se saginje kako bi damama pokazivala cvrstocu grudnjaka, koji je ionako bio prevelik za njenu skromnu dvojku, pa bi papirnate maramice, koje je natrpala da bi popunila prazninu, izdajnicki izvirivale na sve strane… a na izlasku bi je docekalo rozo uspaljeno cudoviste pikirajuci nogu … Ah, kako zivot moze biti lijep…
Nakon dobrih 4 sata, kolekcija je bila rasprodana. Frau Cosima je vrijedno biljezila narudzbe koje su pljustale sa svih strana. Zajapureno drustvo praznilo je posljednje case sekta, a Frau Cosima njihove novcanike. Ipak, cinilo mi se, da osim donjeg rublja, kupuju i nadu da ce bar za tren izgledati onako kako vec godinama prizeljkuju.
Nesto kasnije, na povratku, upitam Doris sto misli o Frau Cosimi.
“Vrazji stvor »odgovori ne bez divljenja u glasu, «pocela je s par gacica, a sad mlati bogatstvo. I to samo na rublju za debele.»
«Ah da» rekoh tren prije nego cu izaci iz auta, «primjetila sam da su gacice koje ste nosile vec bile nosene. Na tvom mjestu bih se dobro oprala i to alkoholom…»
Za mnom je zavijorio vrisak gadjenja:
«Du….Hexeeeeeeeee!!!!!!!!!»
