I  get so tired when I have to explain
When you’re so far away from me
See you been in the sun and I’ve been in the rain
And you’re so far away from me… Brothers in Arms /Dire Straits
 

Otkrila sam izvor interneta u ovom mom zdravstvenom konclageru i dočepala se vaših blogova, ali nemam pristup komentiranju, a ni mailu. Nemo´š imat i ovce i nofce. Dakle, smotala sam Herr Apple-a, bolničara u noćnoj smjeni i prisvojila njegov radni komp između 22h i 23h, dok dobrodušni Ingo obavlja obilazak uspavane bratije.
Kad se vrati, gasim komp i poslušam nostalgično prisjećanje na lijepa i naizgled sigurna socijalistička vremena u istočnoj Njemačkoj, a to što nisu smjeli van, a Bože moj, onda su bar mogli mjesec dana na Balaton a sad nemaju love ni za 5 dana neke jezerske plićine, tu nedaleko odavde.

Ingo je, kao i većina ovdašnjih namještenika, ostavio zelene pitome brijegove Sachsena, tražeći posao kod svojih zapadnih landsmana. Visokokvalificiran, puno lošije plaćen ali na neki, meni poznati, slavenski način, pomiren sudbinom i zahvalan što mu žena i dvije djevojčice ne oskudijevaju kao mnoga druga djeca, tamo, duboko na istoku, kaže Ingo.

I dok meni pucaju opustjele ruske tajge pred očima, njegova istočna granica završava s Češkom. Slušam ga i osjećam da je i njemu, baš kao i meni, ova zemlja strana, duše nam lutaju po predgrađima sjećanja i ulaze u već zaboravljene uličice iz kojih smo prije par godina onako bezglavo bježali.

I pomalo me stid kad me ispituje o Titu, jer su moja sjećanja isprana ratnim događanjima i moram se naprezati da bih ponovo izvukla ono dobro, bez dogme i demagogije njegovih suradnika i nasljednika. A Ingo mi, sa sjajem u očima, izlaže teoriju kako bi sve bilo drugačije da su umjesto onog šupka od Honeckera imali Tita za vođu, zamisli taj spoj, lebdi Ingo na krilima idealizma, njemačka poslušnost i radišnost i slavenska kreativnost, pa oni bi sad bili vodeća zemlja, ako ne svjetska a ono sigurno europska.
A ja se borim s mojim prokletim cinizmom i grizem jezik da ne izvalim kako su već imali neki spoj s poslušnošću, ali istovremeno me nešto steže u grlu, sjećanja nekontrolirano naviru, lica mojih školskih prijatelja poginulih u domovinskom, njihov smijeh, zajednička ljetovanja, lunjanje autostopom po obali, sulude motociklističke vožnje po kanjonu Zrmanje, raširenih ruku, u susret vjetru, suncu, jebenom životu koji ti prekine snove o nekom još boljem sutra, jer ti je zacrtao put baš preko minskog polja.