So far away from me
Kruh svagdašnji | anno domini 2006I get so tired when I have to explain
When you’re so far away from me
See you been in the sun and I’ve been in the rain
And you’re so far away from me… Brothers in Arms /Dire Straits 
Otkrila sam izvor interneta u ovom mom zdravstvenom konclageru i dočepala se vaših blogova, ali nemam pristup komentiranju, a ni mailu. Nemo´š imat i ovce i nofce. Dakle, smotala sam Herr Apple-a, bolničara u noćnoj smjeni i prisvojila njegov radni komp između 22h i 23h, dok dobrodušni Ingo obavlja obilazak uspavane bratije.
Kad se vrati, gasim komp i poslušam nostalgično prisjećanje na lijepa i naizgled sigurna socijalistička vremena u istočnoj Njemačkoj, a to što nisu smjeli van, a Bože moj, onda su bar mogli mjesec dana na Balaton a sad nemaju love ni za 5 dana neke jezerske plićine, tu nedaleko odavde.
Ingo je, kao i većina ovdašnjih namještenika, ostavio zelene pitome brijegove Sachsena, tražeći posao kod svojih zapadnih landsmana. Visokokvalificiran, puno lošije plaćen ali na neki, meni poznati, slavenski način, pomiren sudbinom i zahvalan što mu žena i dvije djevojčice ne oskudijevaju kao mnoga druga djeca, tamo, duboko na istoku, kaže Ingo.
I dok meni pucaju opustjele ruske tajge pred očima, njegova istočna granica završava s Češkom. Slušam ga i osjećam da je i njemu, baš kao i meni, ova zemlja strana, duše nam lutaju po predgrađima sjećanja i ulaze u već zaboravljene uličice iz kojih smo prije par godina onako bezglavo bježali.
I pomalo me stid kad me ispituje o Titu, jer su moja sjećanja isprana ratnim događanjima i moram se naprezati da bih ponovo izvukla ono dobro, bez dogme i demagogije njegovih suradnika i nasljednika. A Ingo mi, sa sjajem u očima, izlaže teoriju kako bi sve bilo drugačije da su umjesto onog šupka od Honeckera imali Tita za vođu, zamisli taj spoj, lebdi Ingo na krilima idealizma, njemačka poslušnost i radišnost i slavenska kreativnost, pa oni bi sad bili vodeća zemlja, ako ne svjetska a ono sigurno europska.
A ja se borim s mojim prokletim cinizmom i grizem jezik da ne izvalim kako su već imali neki spoj s poslušnošću, ali istovremeno me nešto steže u grlu, sjećanja nekontrolirano naviru, lica mojih školskih prijatelja poginulih u domovinskom, njihov smijeh, zajednička ljetovanja, lunjanje autostopom po obali, sulude motociklističke vožnje po kanjonu Zrmanje, raširenih ruku, u susret vjetru, suncu, jebenom životu koji ti prekine snove o nekom još boljem sutra, jer ti je zacrtao put baš preko minskog polja.
Ostavljam Inga s njegovim nedosanjanim idealima i liježem u krevet pored otvorenog prozora, nazirem bljedunjave zvijezde i osjećam kako me prekriva duboka plava tmina Van Goghovog neba, negdje u snjegovitoj Lici, 92-ge. Prepoznajem glasove prijatelja i tiho medjusobno ohrabrivanje i blesave viceve i prigušeni smijeh i znam da nikad neću zaboraviti onaj osjećaj topline i sigurnosti, na minus 17° u kmici rova, samo tren prije nego nas je zaglušila detonacija tenkovske granate.
I plačem i ne prestajem i postajem patetična i mislim, kako je moguće da svo ono more suza što su ih isplakale majke i očevi, žene i djevojke, sinovi i kćeri, prijatelji i poznanici, nije bilo dovoljno da utopi taj užasni nesporazum, kako je moguće da jedna humana ideja što poziva na jednakost čovjeka i jedinstvo naroda završi takvim krvoprolićem i usadi nam duboki cinizam i nepovjerenje prema svemu što miriši na humanost.
Tu noć provela sam sa svojim prijateljima izvlačeći iskidane niti sjećanja ispod ljepljivog grumenja teške Ličke zemlje i po tko zna koji put se u mislima s njima opraštala.



