Terapija zvana shopping
Kruh svagdašnji, Psihologija | anno domini 2007
Ni sport, ni seks ni meditacija nemaju željenu učinkovitost, žlabranje s frendicama me još više komira, nema druge nego izvući kreditnu karticu kao asa iz rukava…
Na ArtMistakes je odličan post o željama i potrebama - Jelena, britko i kratko upozorava na poremećaj u njihovom odnosu i nisam sigurna da li bih se trebala osjetiti prozvanom…´ajmo ispočetka.
Do neke 28-me godine bila sam potpuno modno onesvješteno čeljade. Tenisice, traperice, bijela pamučna majica i po mogućnosti 3 broja veći pulover - to je bio moj svakodnevni high light. Jedini “accessoire”: osmucani plavi ruksak, a zimi crni pleteni šešir, dobro ste pročitali, ne kapa nego šešir, rukotvorina jedne bake s kojom sam provela jedan Božić i Novu u istoj bolničkoj sobi…predugo bi trajalo opisivati reakcije okoline kad bih se pojavila s tim šeširom kao i očaj majke Marije zbog mog totalnog izostanka modnog ukusa. Vječito smo bile u svadji kad bi trebale iz nekog razloga zajedno iz kuće. Marija je oduvijek držala (a ni danas nije drugačije) do izgleda i neprikosnovenim osjećajem za estetiku i modne novitete redovito je bacala u očaj svoje radne kolegice koje su na crvenoj suknji i cvjetnoj bluzi doživjele kulminaciju modnog izražaja. Moji odgovori na njene pokušaje da me prosvijetli i obuče “kako Bog zapovida” se i danas prepričavaju na obiteljskim skupovima: legendarni zajednički odlazak u kazalište kad sam se pojavila u debelim ROZA vunenim čarapama (onima što se navuku do preko koljena) i ultra minici (to je bio prvi i zadnji put da me svijet vidi u mini suknji - nju sam, za tu priliku, posudila), a kompletna modna instalacija izrastala je iz nekad bijelih, razgaženih conversica na koje sam obožavala lijepiti zakrpe…Slika je bila nezaboravna: Marija je stajala pred kazalištem smrznuta saznanjem da je ono “rozonogo nešto” njenih gena proizvod i da će cijelu večer sjediti pored nje. Kad je Marija ljuta, onako, baš ljuta, “ne-prilazi-mi-ubijam” ljuta, onda Marija ne govori. Tu večer joj ni kalauzom nisi mogao otvoriti usta…
Ali vremena se mijenjaju i kad je moja sportska karijera završila, tražeći nove zanimacije, otkrila sam modu, šivanje, štrikanje, a i hodočašća u Trst i Graz. Moj ormar se počeo puniti, a ja sam napokon shvatila značenje očajnog pokliča:”Pa ja nemam što obućiiiiiii!!!!“ U savjetodavnim seansama s frendicama doznah da mi je stil ponešto monoton i bezbojan (bijelo-plavo-sivo), pa si nabacih još par majica…u tamnoplavim tonovima. Jedno je sigurno: nikad, ali baš nikad nisam robovala modnim diktatima. Nosila sam što mi se svidjelo, a to me bacalo ili u zaostatak ili, još gore, u preteču modnih noviteta.
Tako sam jedno ljeto, ponosno i neometana podsmješljivim pogledima, šetala u vlastitoj kreaciji i ruku djela: monster-zelenim trifrtalj hlačama. Slijedeće ljeto nosile su se neonske farbe i trifrtalj hlače, ali moj interes je prešao na svojeručno, od starih traperica, izrezane i franzirane hot pants u kombinaciji s indijanskim mokasinama (ovom se prilikom duboko ispričavam hvarskom stanovništvu na čijim sam ulicama uzrokovala zastoje zbog sablaznutih pogleda)… s 33(!) godine otkrih vlastiti dekolte i lakoću nenošenja grudnjaka, a naučih ponešto i o muškoj psihi…
Danas znam, sve se to isplatilo proći. Da nije bilo tako, možda ne bih shvatila da osnova garderobe jedne žene čini bijela bluza i crne hlače (kod mene isključivo ženski odjevni predmeti nikad nisu imali prednost), pa bih i dalje strašila ljude u kombinaciji poput monster zelenih trifrtaljki, smedje tirkiznih mokasina i majici s dubokim dekolteom (bez grudnjaka ali dobro stojećom 4-vorkom) i natpisom:”Dozvati u sjećanje samo u slučaju potrebe“…
OK, interes za takve modne provokacije je nestao, ali sa žaljenjem prihvaćam činjenicu da je nestala i ona istinska uživancija koja bi se neminovno radjala pri kupovini, jer to više nije bila “samo” kupovina, već prava avantura koja je završavala natrpanim vrećicama čiji se sadržaj tek kod kuće zaista pregledao uz zaključak da se opet nema što obući. Kako vratiti sjaj i emocije u danas tako proračunati čin “trebam-samo-svijetloplavi-V-pulover” sistema?
Odgovor sam pronašla u sniženjima ili “schnäpchen” kako to Nijemac od milja kaže. Zvuči jednofaltno, ali nije, jer ne radi se o onom stampednom haranju robnih kuća, već o solistički profinjenom pronalaženju izvanserijskih, visoko kvalitetnih odjevnih predmeta, a sniženih do “schmerzgrenze“.
Što je u tome toliko posebno, upitat će neki, a ja bih sad mogla napisati traktate i opet ne objasniti, ali znam, odgovor nije u povoljnoj cijeni, čak ni u toj kupljenoj krpici, odgovor je duboko u kompliciranoj ženskoj psihi i njenoj želji da se ponekad isključi iz stvarnosti i okupira tako prozaičnim stvarima kao promjena frizure ili sniženi shopping-trofej, stvarima koje će joj u izvjesnim životnim trenucima potvrditi da je samo žena, ljudsko biće, emocionalno i ranjivo, a ne radna mašina opremljena čeličnim živcima i sluhom za svačije fekalne tirade.
Posjet frizeru prije mjesec dana urodio je željom da si kupim periku - kratka kosa mi definitivno ne stoji.
Pokušaj drugi: iskoristih slobodno popodne i uletih u poznatu Muenchensku sportsku robnu kuću. U atmosferi (tiha muzika, nasmijana lica mladih, diskretnih prodavača i ne previše kupaca) se dalo naslutiti da će popodne biti više nego zadovoljavajuće. Uopće ne razmišljajući što bi mi zapravo trebalo od svih tih izloženih predmeta, plovila sam od regala do regala, od “štange” do “štange”, izvlačeći, opipavajući, podižući i spuštajući, okrećući, izokrećući, prevrćući i lagano vraćajući na mjesto to, svejedno što, uživajući u vremenu i tom banalnom, niti jednom riječju ikada, spomena vrijednom, najobičnijem trenutku. Jezdeći tako, dojezdim i do sniženih zimskih jakni i sigurnošću istreniranog lovca na rijetke trofeje dohvatim “Vaude” primjerak ne potpuno definirane sive boje s tamno plavom fleece postavom, mekog i lakog, ali onog vodonepropusnog i vjetroobrambenog materijala (što je rijetkost jer takve jakne su obično u kartonažnoj izvedbi), početna cijena 199,00 eur, snižena na 89,99. Mozak mi izlazi iz jezdećeg stanja i ja razmišljam o iznošenosti jakne kupljene prošle godine. Ne, neka potreba zaista ne postoji, zima i nije bila baš neka, a ja najčešće nosim one jakne bez rukava (vest - eng./Veste - njem./ ?-hrv.), dakle jakna je k´o nova, ipak se odlučim isprobati, bar to ništa ne košta.
Jakna leži kao salivena i ja sjetno pomislim kako je šteta što je neću prošetati u hladnim jutrima po zamagljenim poljima dok čekam da Borrego isprazni svoj 25-litarski mjehur, kad odjednom postanem svjesna da desni rukav za neki milimetar zateže i odbija normalnu poziciju, simetričnu lijevom. Pažljivim razgledavanjem skužim da je greška u postavi, ali toliko sitna i teško uočljiva da je jedva vrijedna spomena, medjutim moje vijuge su već bile u pogonu i ja odlučim priupitati je li moguće cijenu još malo spustiti. U tom trenutku nisam uopće imala predodžbu o prihvatljivoj cijeni, niti čak namjeru kupiti jaknu, radilo se o produžavanju onog banalno-najobičnijeg trenutka i uživanju u tom prozaičnom štimungu.
Ljubazna mlada prodavačica me saslušala i odlučila pozvati šefa, ljubazni mladi šef me saslušao, tupo gledajući u rukav i ne kužeći baš kompletno smisao moje prezentacije o visokim skladišnim troškovima neprodane robe, ali dovoljno sabran da skuži da će ova blebetuša pred njim kupiti jaknu ako spusti cijenu.
I krenuo je, mlad i zelen, s pitanjem da li bi cijena od 50 eura bila eventualno prihvatljivija. Da sam zaista htjela kupiti jaknu, to bi bio trenutak kad bih se oprostila od love, ali meni zaista i uopće nije toliko stalo do te jakne i ja ga stanem tlačiti s nabrajanjem nadolazećih troškova ako rukav ipak dam na prepravak, na što će on skoro se ispričavajući:
“15 euro, weniger wirklich geht nicht…”.
Kupih jaknu.
I etotako 
. Ne, nije mi namjera provocirati Jelenu i tjerati mak na konac, poanta njenog posta je u disharmoniji potrebe i želja ali na ekstremniji način, gdje se sve svodi na “imati, jer je sad IN baš to imati“. Nikako ne vjerujem da je mislila i na ovakve sitne ispade, a sve u svrhu terapije ženske psihe.
Ili je to ipak, onako široko i globalno gledano, samo neuspjeli izgovor konzumnih ovisnika…
31.10.2007. u 15:57
A Studena, svi brinu za tvoje ćutanje, a ti vamo kupuješ li ga kupuješ, plaćaš li poreze plaćaš. Usrećuješ li bogate kreatore, usrećuješ
))
Nego vidi. Svaki kritičar nije imun na ono što kritikuje
Inače bi bio kritičar bez pokrića. Osim možda u Platonovoj državi, ali odavno smo otpali od toga.
Nisam se bavila ovim oblikom ali je činjenica da “usrećenja” ovog tipa imaju dejstvo. Ali ono s čim se jesam pozabavila u tom pisaniju je, da je usrećenje tog tipa KRATKOTRAJNO. Da se ono mora održavati kao i svako drugo stanje “dobrog osećaja”. Da se mora uvek IMATI za taj dobar osećaj.
I bavila sam sam se eskremom, ko što veliš.
Nego da se citiram:)))
“E sad. Postoji nešto potpuno fascinantno vezano za ovaj fenomen vizuelne komuniakcije. Sve što određena grupa „nosi“ na sebi i koristi kao simbol raspoznavanja i RAZLIKOVANJA u odnosu na druge grupe, je ujedno i znak PRIPADANJA SVOJOJ grupi. Pravi mali paradoks.
Ovo s „krpicama“ i modom je samo najbliži primer vizuelne komunikacije, ali u našu potrebu da se RAZLIKUJEMO i PRIPADAMO su uključeni svi proizvodi ovog sveta. Ne samo krpice. Tu je uključena i muzika, tu je važno šta čitamo, koje restorane posećujemo, pa ide sve dotle, gde ko ide leti da odmara ili eventualno skija!”
31.10.2007. u 16:01
Pih, i imam dve perike, iako mi kratka stoji fantastično
)
Ali potreba da se “igram” je neprevaziđena, pa je spakovana i u tavke vrste egzibicionizma.
Iako sve više izlazim iz kuže umazana bojama, ne više sa uzdahom OH, BOŽE, VIDEĆE ME NEKO OVAKO razmazanu, čupavu i sl. Sad me više bole dupe
31.10.2007. u 16:02
I šta znam.
Ne leče me toliko krpice…koliko spičkati pare na putovanje.Završiti sliku.
Al te skroz razumem
31.10.2007. u 16:57
Da, igrati se, uvijek se i sa svime igrati. To mi je najslađe, to je nezgodno, to ljude zbunjuje (bez da je to moja namjera).
Ponekad u takvim igrama uopće nije bitno postizanje nekog cilja, već se jednostavno zanesem promatranjem reakcija suigrača i ispitujem granice.
Shopping terapija: koliko god ću u svakom trenutku odlučno tvrditi da nisam ta, znam da neki moji potezi govore baš suprotno. Evo, kupila sam pred 2 tjedna valjda petnaestu tipkovnicu koju imam. Imam jednu koju obožavam i kupujem tipkovnice ne bih li među svima naišla na neku koja je barem djelomično dorasla onoj obožavanoj. Mislim da sam konačno uspjela
Suludo? Ma neee, ima još. Stavila sam jučer na radni stol (koji je prilično velik) 16:9 monitor dijagonale 66cm. S-a-v-r-š-e-n-o ! Mota mi se ta bolesna ideja već nekoliko mjeseci po glavi. Morao je doći dan kada neću pitati koliko to košta i ima li to ikakvog smisla. Ima smisla jer sada lijepo usporedo otvorim prozore dvije aplikacije i gledam u tekst normalne veličine, radim kao carica. Šopingholičarka? Tss, ma kaj bi
31.10.2007. u 17:38
MM, tu smo negde sa veličinom monitora
31.10.2007. u 19:15
@Jelena (nadam se da te ne smeta što te zovem imenom a ne nickom, reci ako da, ali to mi je jedno od najljepših imena iz našeg podneblja), i ja ću se citirati:
“odgovor je duboko u kompliciranoj ženskoj psihi i njenoj želji da se ponekad isključi iz stvarnosti i okupira tako prozaičnim stvarima kao promjena frizure ili sniženi shopping-trofej, stvarima koje će joj u izvjesnim životnim trenucima potvrditi da je samo žena, ljudsko biće, emocionalno i ranjivo, a ne radna mašina opremljena čeličnim živcima i sluhom za svačije fekalne tirade. ”
Zaista nije stvar u liječenju. Ponekad je to odlazak u planinu, ponekad dobra knjiga, a ponekad jednostavno želja da se prepustiš prozaičnim i stupidnim radnjama. Meni čini zadovoljstvo i ispeći neki novi kolač, lutati satima i fotografirati sve što se ne brani, praviti filzane figurice, okapati ledinu, pa opet, kupovina ili samo šalabazanje imaju posebnu dražest (koja se naravno gubi ako nešto zaista moraš kupiti a nikako naći ili ako kupuješ stalno i bezplanski.
I zavidim ti na kratkoj kosi
@MM, dražesno moje, u sridu
kako god okreneš, glavno da čini dobro 
baš tako, igrati se, isprobavati, tražiti granice ma kako god one nebulozne bile. I ne osjećati grižnju savjest.
Ja nisam tehnički freak, meni je moj lapić dovoljan, a da nema muškog u kući vjerojatno ne bih imala ni DVD ni još kakvu tehničku kutiju,aali me zato fotoaparati opčinjuju
31.10.2007. u 23:59
Kako moze da mi smeta sto me zoves imenom, pobogu. Evo i ja bih tebe oslovljavala imenom, da ga znam
A ovo sada nije citat. Ne mislim da je zenska psiha komplikovana. Mislim da i muskarci imaju svoje trofeje, samo jebo ga ti, oni uvek imaju neke skuplje!!!
A to me jedi.
Kao eto ti tu pomadu sebi kupi, a ja cu auto!!!
Zato mislim da zene treba da hitno promene svoje komplikovano misljenje, osisaju se na kratko, redje kupuju, al onda kupuju auto
Naravno da sve te stvari cine zadovoljstvo…sta mislis da moja kratka kosa imuna na kreme za kosu. Jok more. Nego, sta znam, kupujem uvek jednu, pa kad crkne onda drugu. Dok sam se susrela sa gomile zenskih kupatila, u koja kad krocim ko da sam usla u hiper market. A hoces od niveeeee, a mozes i loreeeeeeeeeal, a vidi ima i garnier. I sve to kreme za kosu. O ostalim da ne pricam.
Doduse, znam jako malo takvih zena.
Ili je problem do velicine kupatila.
A ovo, novi kolac…mmm, to mi mirise. Evo sad. I tu bih pala
Slazem se bezimena *za sada, Studena, da stalno gomilanje bilo cega, bez negovanja finih receptora i licnih zelja, i misli o potrebama vodi propasti. Da li tatane ranjive zene, da li opasnog frajera i zrelog muskarca.
Ne dam im za testesteronsko pravo
01.11.2007. u 0:02
Meni su izgleda hormoni gadno pojebani. Nemam to musko u kuci al imam tih tehnickih kutija
I spremnost za bilo kad u bilo koje doba promeniti osigurac. Popraviti cesmu.
I zagledati se u odlican alat ili testeru u radnji
Neko kaput, neko brusilicu.
01.11.2007. u 9:09
Vidim ja, ovdje ima materijala za još jedan post, ako ne i dva
Ne vjerujem ti ja u tu podjelu hormona: parkiram (i to u rikverc) bolje od bilo kog muškog, a orijentacija mi je savršena, popravke po kući obavljam pjevajući
kad smo se prije par mjeseci (woow kako prolazi vrijeme) preselili, prvo što sam kupila bila je nova bušilica jer mi stara bila preslaba…sve su to navodono muška područja, ali u kojima se i ja osjećam kao kod kuće. Dobro, možda ne bih satima razgledala vijke i matice, ali sve se svodi na isto: draž traženja, razgledavanja, puštanja mozga na pašu…
Danas isprobavam novi kolač od šljiva. Mislit ću na tebe
lijep pozdrav,
Tanja
01.11.2007. u 22:50
Pa mi izgleda jesmo u rodu
imam temperaturu.
I danas se s nostalgijom sjećam vremena kada sam za sva četiri godišnja doba imala dva obuvna predmeta, martinke i bijele starke. Onda leviske i poneka suknja koja ide na ta dva obuvna predmeta i par rolki i majica.
Tada sam mislila da nemam ništa, danas znam da je to bio stil, a ovo danas raspamećeno trčanje po rasprodajama na kojima u istom potezu kupujem i karirano i na cvjetiće.
Baš si me lijepo nasmijala sa ovim prikazom mladalačkih modnih egzibicija, a za spuštanje cijene svaka čast.
Podsjetilo me je to na cjenkanje mog druga Ace na pijaci u Barseloni. Gledao je nekakav mač i spuštao cijenu do imbecilnosti, kada je i na tu posljednju prodavac pristao, Aco je rekao da neće, u nastavku je ovaj s mačem u rukama ganjao Acu po pijaci…
Ne bih se upuštala u ovu analizu kojom se bavite
Nek si nam se končno vratila
01.11.2007. u 23:20
Kristinče, rekoh ti ja
A cjenjkanje, to je zaista posebno poglavlje, i tu je Marija nosila glavnu i odgovornu ulogu
Kako je ta znala spuštat cijene, to je bila umjetnost, ma morat ću jedan post o tome napisat, samo da ne izgleda da liječim traume iz djetinjstva…
Ozdravi nam brzo i napiši štogod
02.11.2007. u 13:23
I ja sam bila modno osvještena negdje slično kao i ti
Nosila sam obično samo traperice i neku preveliku majicu ili košulju. U rijetkim trenucima kada sam nosila nešto recimo ženstvenije, to su bile haljine do poda u hipi stilu. Indija se mogla obogatiti samo platnom koji sam ja kupovala i nosila 
Ručno rađen šeširić je isto bio dio moje garderobe, ali prljavo roze boje. Za razliku od tvoje majke, moja nije imala baš ništa protiv takve moje garderobe. Čak mi je i samo takve stvari i kupovala.
, nego sam otkrila da imam noge i da mi kratke suknje prilično dobro stoje. Nastupila je era minica, koje su se vremenom spustile uglavnom na pristojnu dužinu nekih desetak centimetara iznad koljena.
Možda zato i ja sam otkrila drugu garderobu tek poslije trideset i neke. Ali ne dekolte, tu se bojim da nemam baš šta otkrivati
Volim baš takvu kupovinu kakvu si ti opisala. Kad kupiš nešto zato jer ti je pogled pao na to ili zato što je izuzetno povoljno pa bi bilo bedasto ne kupiti. A poslije toga se čovjek toliko bolje osjeća da svi oni novci koji smo dali za neku takvu stvar imaju zanemarivu vrijednost
I sad sam se zamislila kako bi svi, vjerojatnos svi, kad se osjećamo nedobro i netko nas pita bi li dali tih 15 eura (ili 50, svejedno koliko) da se osjećamo jako dobro pristali na to. To mi ustvari radimo, samo bez tog pitanja, a osim tog dobrog osjećaja imamo i korisnu stvar za odjenuti ili za već nešto. Dvije muhe jednim udarcem ili dva dobra jednom kupovinom
02.11.2007. u 15:20
Trillčice, podsjetila si me na Zagrebački velesajam i Indijski štand gdje su me pozdravljali kao starog dobrog prijatelja
Ah, divnih li vremena….
02.11.2007. u 21:54
Kasnim sad već iz svima znanih razloga
uz silnu sreću da si se (po)vratila, reći ti samo jedno: jakni svaka čast, ali čizma je čizma. ako nije čizma, onda je cipela. A može i papuča. Mislim, sve u paru, kako drugačije?
Srećom, pa je Novi Sad prepun patika i neke druge vrste konvencionalne obuće koja se lažno predstavlja kao obuća za suvo vreme a liči na patike sa šljokicama i na Cecu Ražnatović što bi rekao moj sin, pa u poslednje vreme nisam u takvim iskušenjima.
tapš-tapš što si konačno isprovocirana da se vratiš
02.11.2007. u 22:19
Moo, ti nikad ne kasniš, ti si uvijek IN, pa eto i s primjedbom o cipelama
Vidim da Ivan sve više poprima majčin humor pa mi se nameće pitanje kad će otvoriti vlastiti blog?
03.11.2007. u 17:56
Da sam prije znala da treba podviknut da se vratiš pisanju…
A vraćaš se u velikom stilu, naravno, u postu sam uživala a i u onom osjećaju što opisuješ, kad imaš malo vremena za sebe pa uživaš u svakoj sekundi, svejedno što radio! Već dugo nisam imala taj osjećaj, morat ću poradit na tome
08.11.2007. u 13:41
Ženski šopinzi su u stvari bezopasni. Kupiti nove cipele, nekakav novi odjevni predmet ili otići frizeru i nije baš neki veliki grijeh, naravno ako si to žena može priuštiti. Žene su u biti skromne, barem većina koje ja poznajem za razliku od nekih muškaraca iliti velikih dječaka koji se od malih dječaka razlikuju jedino po cijeni svojih novih igračaka koje uvijek moraju biti u trendu, bio to novi nabrijani autić, veliki motocikl ili neka super stvar iz svijeta moderne tehnologije.