Time out part I
Kruh svagdašnji | anno domini 2006Baš kad sam namjeravala objesiti kakve budande o štap, pa uzvikom preeeko vode do slobodeeee!» forsirati lokve nastale vremenskim uvjetima naklonjenim amfibijama, vodozemcima i tuzemcima, te se na taj način, ako je vjerovati Bulajiću, dočepati slobodnog teritorija, zazvoni telefon u mojoj sobi:
»Nakon što ste 8167 puta pitali dr Müllera da li za vikend možete doma, njegov odgovor je, možete, čak što više, poželjno je. ( Osobno bih dodala da bi nas izuzetno veselilo kad bi se zaboravili vratiti, ali to bi se moglo krivo protumačiti…)…» cvrkutala je medicinska sestrica (onaj dio u zagradi svojevoljno sam pročitala između redova).
I eto me. Doma. Najprije sam odspavala nekih 4-5 sati i tako skupila snagu da uopće nešto napišem.
Može biti da cijela ta tortura pomaže da mi se ruka vrati u prvobitno aktivno stanje, ali što je, molit ću lijepo, s ostatkom, što fizičkim, što duševnim dijelom?
Za zbunjene, kratki dnevni plan:
7h – buđenje. To bi trebalo biti obavljeno vlastitim snagama.
7h 15 min - ako buđenje vlastitim snagama nije upalilo, stiže Helga. Zadrobinja šakom po vratima koja se uz tresak otvaraju da bi se Helgin anabolično mutirajući glas lakše širio eustahijevom trubicom (a usput bacio u očaj kakvog minaretskog Elvisa koji će, zanijemio i u frojdovskom sramu potpisati ugovor, da bi mu se, nakon bombastičnog nastupa, otvorila vrata zemlje u kojoj, više ili manje, 50 netaknutih himena čeka njegovu malenkost u nešto povećanoj opciji).
Bunovna i krmeljava povorka pidžama i spavaćica baulja iza revne Helge čiji se razvučeni šavovi bijele uniforme drže nečistim silama fizike. Riječima ohrabrenja poput:
»Ajmo malo brže, diži noge, ne struži papučama!!!…» vodi nas živahna Helga u prostorije na čijim vratima velikim crnim slovima piše:Kneippgüsse.
Što se mene tiče može pisati i Lasciate ogni speranza voi che entrate!!!, doživljaj je isti.
Vrata se otvaraju po Helginom principu Sezame, nemoj da te ja otvorim!, a ja se, gledajući povorku koja kroz njih prolazi, čudom čudim otkud mi asocijacije na izvjesno doba i mjesta s kojima je i Spielberg utopio svoj ionako upitni talent, puneći celuloidne vrpce zadnjim radovima.
Desetminutni proces koji slijedi potpisao bi svaki krvnik i mučitelj koji drži do sebe i svog zanata. Ne bi me začudila ni činjenica da je Mengele svoju prvu krizmu dobio u istoj crkvi u kojoj je svećenik Sebastian Kneipp smišljao ovakve zdravstvene torture.
Još uvijek u koloni, krmeljavi i pod budnim okom brižne Helge, ne primjećujemo odmah Helginu sestru koja, parkirana u mrtvom uglu, iskorištava prednost taktike iznenađenja i započinje obredno polijevanje donjih ekstremiteta. Šokirani brutalnošću i emotivnom pustopoljinom naizgled krhkog ženskog bića, nepomično stojimo dok nas Helga Nr2 nježno mazi aaaagaaanim mlazom sstttuuudddenneee vode i to od nožnih prstiju preko pete, potkoljenice do naježurene guze, a povratak mlaza s prednje strane je takodjer inclusive.
Dala bih ruku u vatru da platinasto-blondirana Nr 2 u slobodno vrijeme vodi visoko opremljen SM studio, jer oduševljenje, predanost i smisao za detaljiranu obradu ssttuuddeennom vodom koje pokazuje u tom činu, nikako ne proizlazi samo iz dobre obuke.
Potpuno onemoćali ali ukrućeni poput smješka beskompromisne Nr2 , ličimo na povorku pingvina dok ulazimo u bazen jajolikog oblika i po zapovjedi visoko dižemo noge koračajući u vodi do koljena, vodi, čija niska temperatura opasno podsjeća na onu Sjevernog mora.
Na uzvik «Marš na doručak!» nevješto i u maniri likova iz filmova 30-tih godina, gazimo jedne druge grabeći put ka izlazu iz ovog prvog kruga. Dragi moj Dante, nemaš ti pojma kako izgleda Božanska komedija.
Ovdje završavam prvi dio izvještaja jer nikako ne bih htjela da nosite posljedice prekomjernog izlaganja nasilju, pa bio on i u pisanom obliku.
A ja ću upaliti TV i gledati «Našu malu farmu» ili neku sličnu bljuzgu, koja će mi bar prividno dati osjećaj da dobra strana uvijek pobjeđuje.
Ostaje samo pitanje, e…hm, a u koju stranu se ja ubrajam???
