Lipi moji, ispuhana sam van ka balun. Niš´ od mene. Ubijaju me sve na fino, onako civilizirano zapadnjački s računom i poštarinom. Tranžiraju, cijede, gule, prže, suše, luftaju, soliraju, a sve u ime ozdravljenja i boljeg sutra. A baš sam ja strpljivo čeljade (moš´ mislit) i vjerujem u ljude ( zagrc…), ali oni se stvarno trude od mene učiniti najgoreg balkanskog pesimistu iz roda ruskih nihilista.

Prije nego počnem zviždati posmrtnu koračnicu, evo još malo dnevnih događaja:
8h– napokon doručak!!! mislim ja nevino, približavajući se raskriljenim vratima raja iznad kojih lijepo piše «esszimmer». Ma piše i hund, pa…(nešto me pucaju ratni filmovi…)

Već prvog dana dolaska morala sam popuniti brdo formulara, a pitanja su tako profinjeno složena da ni nakon tri godine ne moš´ skužit da si potpisao vlastitu bubrežnu deložaciju.

Sve ti oni lijepo objasne, nacrtaju, podijele u kvadrate i trokute, obilježe bojom i znakovljem.
I tako ja, vođena poplavom želučanih sokova, stanem u jedan od tri reda, naravno, u onaj najmanji.

Odustajem od promatranja supatnika, taj pogled mi ubija apetit. Primjećujem neko komešanje u mom redu. Nisam tip koji propagira dark side of the life, ali na ovom se mjestu teško oteti tim mislima. Što sam bliže staklenom buffet-u i Helginim klonovima, šanse da doručkujem postaju mi sve manje. Gledam kako izvlače nesretnike iz reda i osjećam da ću se po nekom starinskom pegulskom zakonu i ja naći u toj grupi istjeranih iz raja.

Red se pomiče i ja stojim pred Helgom Nr°3. Izbjegavajući njen pogled što otvara i konzerve, nabacujem izgled «ja sam ovdje odvajkada» i kao nehajno ću… ´oću vraga.
«Ausweis, bitte!!!» imperativno će Nr°3

«Que?» pokušavam je zbuniti, ali taktika mi je jalova. (A lijepo mi je mali Čaučesku nudio kinder jaje na Bahnhofu: «Fast Geschenk, nur 30EUR…» balavio mali konspirativno.)

«A-u-s-w-e-i-s bi-t-t-e!-!-!» lingvistički potkovano će moja hraniteljica i uperi prst na veliku zelenu točku namaljanu na zid.

Ono što sam ja smatrala mrljom od špinata uzrokovanu dobrim ciljanjem nekog rogobornog mrzitelja te zelenjave, pokazalo se kao «ausweis» za doručak. Kojeg sam ja ispunila u onoj hrpi birokratske hardcore literature ali…ali…druge boje, kako sam očajno ustanovila izvlačeći ga iz džepa: na mom ausweisu je bila žuta točka, što će reći da sam dobrovoljno odabrala dijetnu hranu. Zelena je za sveždere, a postoji i crvena (čiji red je i najduži), to su oni bijednici kojima je dr Müller presudio po kratkom postupku: tanjure im pune jučerašnjim mrvicama sa stola, a za prilog dobiju cedulju s tekstom Moja mašta može svašta» što bi značilo : «ostatak si zamisli debela mješino!»

Poražena vlastitom glupošću, krenem prema žutima, na pola puta se predomislim, odmarširam žustrim korakom do obližnje pekare (vrlo dobro strateški smještene), utrpam u se s najvećim guštom dva croissana, zalijem ih toplim kakaom i s blaženim smješkom krenem natrag u čistilište.

9h- 9h 20min – terapija strujom

Ova je već više puta spominjana, a najbolje opisana kod walla.
Kod mene su sve one elektrode, diode i ostale ode ionako na pogrešnom mjestu, što će reći da me dvajs minuta štreca u ruci dok ja gledam u plafon i pokušavam ne razmišljati o priči of The Wall.

9h 30min – 11h – mala vježbaonica za početnike u cirkuskoj školi. Jedini učinak osjećam u tonusu trbušnih mišića koji se odlično razvijaju pod navalom smijeha.

Još jedan plus: nema Helge, ovdje vlada germanski Apolon u bijeloj uskoj majici ispod koje se nazire micanje nabreklih mišića. Mljac.

Pa kad mi dosadi brisati suze koje teku dok gledam trbušaste prikaze kako se gadjaju čunjićima, spotiču o loptu, sami sebi dijele šamare latex trakom ( samo pogled na zapanjenu facu onog trena kad ga nategnuta traka opraši preko face, ajooooj), sjednem postrance, uhvatim se za ruku, namjestim facu na «joj što me boli», a Apolon nošen nabreklim nožnim mišićima doplovi do mene i nježno me primi za ruku onim svojim…khm, prstima i još nježnije upita onim svojim… khm, glasom «Tut dir das weh?» jedino ga hebe dijalekt, jer zvuči kao kad bi me Dudek priupital «Kae Regica, kaj te pak sad boliii?»

Ali ako se dobro skoncentriram na one njegove khm…ma nabrekle mišiće! Ne trebam ga ni slušat…body language rulllleeesss !!!

11h – 11:30min – opuštanje mišića po Jacobsonu

Hvala stričeku Jakovu od srca. Nema brže metode da zaprašim u dreamland, i to pod obhutom Helge Nr° boktepitakojibroj. I ma kako god se ona trudila i kao fol od šale me žboknula laktom da se probudim, jerbo ta vježba je kao predviđena za budno stanje, ja nebeski mirno i dalje hrčem i to do punkt 11:30, kad se vidno osvježena nevino rastežem i mrmljam «Ovaj Jakov fakat zna svoj poso…»

i naravno pod taktikom nr 2: nix feršten, ih auslender, prečujem komentare zapjenjene Helgice.

To bi bilo kao prijepodne, nastavak dnevne torture slijedi.

Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.