Time out part III
Kruh svagdašnji | anno domini 2006Opet ja o nogometu. A kao, sve to prolazi pored mene, nemam ja ništa s tim… nemam vraga.
Većina iz moje grupe «Ruke, noge, bez», znaju da sam iz Hrvatske. I naravno da sam u srijedu cijeli dan obavještavana o tome kako igraju Hrvati i Brazilci. Već u rano jutro, dok sam se vukla prema “Helga´s kalte Quelle”, dočekala me multi-kulti grupa, par Nijemaca, jedan Čeh, dva Talijana, neki mali crni, Poljaka k´o u priči, što muško što žensko, a svi u želji da mi prvi dojave tu nevjerovatnu vijest.Ni bijeg pod Helgin šmrk me nije spasio od navale pitanja o Hrvatskoj reprezentaciji.Mislim li ja da smo bolji od Brazilaca? Mislim, mislim.
Mogu li Hrvati iznenaditi i pobijediti? Ma naaaravno, mi smo nacija iznenađenja, to nam je u genima, čim izletimo iz maternice, a mi u dreku: «´đenjeeeee!!!!»
Da li je Kovač dobar izbor, ipak je ušao u godine… Pa koliko mu je, pitam.
Pa skoro 35!Gle konja matorog i još igra, čudim se i zlokobno dodajem, to neće izać na dobro…
Kako to da mi Hrvati uvijek sve zeznemo na kraju? Pita jedan Poljak, a brk mu se puni ironijom. Slušaj Jaruzelski, ostavi se politike, režem ga.
Moja prognoza? Ma 3:1 za nas, garant.
Gledaju me sa strahopoštovanjem i puštaju preko reda iz bazena.
Doručak: otišla na kakao i croissan u obližnju pekaru. Vježbala cijelim putem francuski naglasak, da me prodavačica ne prokuži.
Terapija: Apolon me dočekuje raširenih ruku, raširenih zuba i uzvikuje:” …aaaaa da kommt sie, unsere Kroatin!”
A unsere Kroatin žali što nije ponijela lopatu za zakopat se ili bar za slomit dršku na širokim Apolonovim leđima.
Još sat vremena priče o Šukeru, WM 98-me, Hrvatima u njemačkim timovima… teme na kojima mi jedino vratni mišići aktivno rade, jer netko treba pomicat glavu u smjeru: aha, pa da, je, je, tako je…
Na kraju padne pitanje: « Sigurno jedva čekate 21h !»
«Zašto? « udarim protupitanje, jer mislima sam već na ručku, danas je riba s rižom, napokon ću se najesti kako spada, na riži ne škrtare.
Iz sanjarenja o sadržini pijata, trgne me čudna tišina prošarana upitnim pogledima punim nevjerice.
A onda će Apolon kroz smijeh: «Hahha! Ah, taj vaš “trockener Humor”! Skoro ste nas prešli!» i mala zajednica, veselo poskakujući, krene prema podnevu, sretna što je svijet opet u redu.
Ručak: usta sam natrpala rižom i uglavnom proučavala anatomiju ribljeg ostatka, što me spasilo od bilo kakvih komentara.
Ali sam bila prisiljena čuti tu i tamo poneki pobjedonosni uzvik: «ha, Sie spielen heute, oder?»
Ja, ja, osobno ja spilen hojte.
Popodne: jednako kao i prijepodne, jedino što sam u bazenu uhvatila ćošak s masažnim mlazom i namjestila facu na «don´t disturb». Uf, što je leglo.Večeru sam preskočila i s još dvije ženskice i jednim homićem otišla na sladoled u grad.
Cijelo vrijeme sam ljubomorno promatrala fantastičnu shoper torbu Donne Karan koju je nosio homić. Sunac im njihov al´ imaju ukusa.
Sladoled smo pojeli na klupi pored jezera, jer je u slastičarnici treštao TV a nadjačavali ga okupljeni Talijani.
Na povratku, u autu na radiju, saznam da gubimo s jedan nula. Ajooj. To će mi sigurno donijeti nesanicu.
Ujutro se probudim svježa i čila. Tri kuglice sladoleda sigurno ne mogu zamijeniti dobar seks, ali nakon duže apstinencije (od sladoleda, molit ću lijepo!!!) osjećaj zadovoljstva je sličan.
Ništa ne sluteći krenem kod Helge na ledeni šmrk. Prije nego ću otvoriti usta i objaviti svima einen wunderschönen guten Morgen, bivam obasuta izrazima žaljenja zbog sinoćnjeg poraza. Ode moje dobro raspoloženje.
Odlučila sam braniti se šutnjom što je protumačeno dubokom žalošću i poštedilo me od dosadnog propitkivanja.
Doručak: sunce je već gadno pripeklo pa sam bila lijena otići do pekare, što je značilo ausvajs sa žutom točkom pa kod Helge.
Cijeli ritual prošao je prilično mirno i ja sjednem za stol te se uhvatim zobati moj müsli. Za stolom tišina, samo samilosni pogledi puni razumijevanja.
Za susjednim stolom živahan razgovor, komentira se utakmica. Čujem kako jedan žgoljavi germanski primjerak, preglasan i preglup za svoj rast, izlaže svoje viđenje.
Bilo je jasno kaže Hegelov potomak, da će Kroaten izgubiti. Nemaju oni klase. Pa tek su prestali ratovati, treba se naviknuti na kopačku.
Lica za mojim stolom postaju sve crvenija, a pogledi se lijepe za predmete na stolu.
Slušam dalje.
Čudi ga, kaže sveznajuće nedoraslo čudo, da nije bilo više faula. Jer kao nije nama za vjerovat, on, osobno, s nama bi igrao samo u pancirki.
I smije se grohotom, ponosan na svoj smisao za humor. I ti sa Balkana, svi su oni isti, pa ni to što su se podijelili pa optužuju jedni druge za barbarstva ne može ih spasiti od vlastitih gena. Jedino što znaju je voditi ratove…
Okrećem se lagano i susrećem pogled kuhane ribe.
«Točno» progovorim dovoljno glasno da me čuje pola dvorane, »ali za razliku od vas, mi ratove i dobivamo.»
«I još nešto» hebiga, sad se više ne mogu zaustaviti «pojam barbar dolazi iz vaše povijesti, vi ste utemeljitelji tog pokreta, a kao što se vidi iz Vašeg primjera, zaista je nemoguće pobjeći od vlastitih gena.”Dok ustajem vidim kako mu ispod onog žutog paperja crveni ćela. Nekako svladavam poriv da mu tamo parkiram zdjelicu s müslijem i odlazim laaagano da se dobro nagleda Balkana.
