Negdje na početku godine vratio se Rocky Balboa. Po šesti put. Napumpan anabolicima, s nakrivljenim bećarskim šeširićem i za još par centimetara nakrivljenom usnicom, pokušao je oprati ljagu neuspjeha petog dijela. I četvrtog. I trećeg. Ako ćemo pravo, ni drugi dio nije bio prijeko potreban. Balboa-Stalone ponovo u ringu, u filmu s nategnutih pedeset, u stvarnosti preko 60, poručuje nam da još  nema svoju klupu u parku s koje hrani golubove, da  mu nitko ne treba ustupiti mjesto u tramvaju, da ne mrlja mandala sličice,  da mu ljevica još zna što mu radi desnica i da se rado susreću na nečijem nosu.

Da bi pojačao ugodjaj i podcrtao svoje fizičke kvalitete, izvukao je i Ramba umirovljenog bogtepitajkad negdje u tajlandskog džungli, poželjevši  napraviti remake “African Queen” ali  s par hektolitara krvi viška, ponešto isčupanih grkljana, xxx kilometara prosutih crijeva, bezglavih tjelesa na jednoj i beztjelesnih glava na drugoj strani, te izjavama poput: “Ubiti je lako kao i disati.”. Umjesto cool daddy Bogarta, rodjen je još jedan John Rambo, s mozgom poluidiota i kompletnog ludjaka, u prljavoj i ofucanoj potkošulji, najdražem odjevnom predmetu njegovih poklonika, brutalniji i krvožedniji nego ikada prije.

I Rocky i Rambo su mu potrebni, priznaje Stalone u jednom intervjuu, godine lete, a uspjeh na filmskom platnu izostaje.  Realnost je u njegovom slučaju grozomornija od bilo kojeg nastavka Ramba, jer tamo je rogonja, loš ljubavnik, wannabe slikar, mamin sinčić i dozlaboga loš glumac. Čak ni ovo potonje ga ne spriječava da svijetu pokaže još jednom, bar još samo jednom, prije nego mu anabolici i hormonalne injekcije rasture i mozak i tijelo, da još uvijek može ono što ga je učinilo popularnim i bogatim: mlatiti i ubijati. On, za sada, samo na filmskom platnu.

Sequel manija se nastavlja: prije par dana u kina je stigao i četvrti “Die Hard”.  John McClane, cop u vlastitoj misiji umiranja na muški način, još uvijek je u agoniji. Obrijane glave i naravno, u nezaobilaznoj osmucanoj potkošulji (klasični muški fetiš koji nikad ne fula, bar ne one s pivom u rukama i nogama na stolu, a pred TV-om) razbija aute ulicama New Yorka kako bi spriječio isključenje kompjuterske mreže…ili tome slično. CO2 i klimatsko zagadjenje ne spriječavaju tog spasitelja čovječanstva u njegovim automobilskim vratolomijama, kad tad morat ćemo svi umrijeti muški. Pod plinskim maskama.
Iako reklama nastoji stvoriti dojam da se radi o hard action filmu, u Americi ga smiju gledati klinci već od 13 godina što znači da  McClane ima pravo čak dva puta reći “fuck”. Buuuuuu, negoduje masa, ali ne, neeeee, brani Willis svoju i McClaneovu čast registrirajući se brzopotezno na “Aintitcool.com”, forum za ljubitelje filma, tvrdeći kako je četvrto krepavanje jednako muški kao i prvo i tako nekoliko dana za redom. Očito su prošla vremena kad su mu vjerovali i kad je sipao nebuloze poput one “Kad uhvatite Saddama dajte mi ga na samo 4 sekunde…” pred vojnicima u Iraku.
I on, kao i Stalone, ustvari bježi kroz cijeli film od vlastite starosti. Hoće li mu neko objasniti da nema šanse da umakne? Ono na kraju filma? Pa da napokon umre i nastavi snimati reklame.

Mel Gibson je već snimio Lethal Weapon 4, ali tko zna, kad bi mu dozvolili da mlati židove, možda bi i on, poput McClanea i Ramba, obrijao tikvu i izvukao potkošulju iz prljavog veša.
Ali zato Indiana Jones ima još jednu želju: četvrti dio. Lucas, Spielberg, Ford, a izgleda i Connery, ponovo u pohodu na gral besmrtnog ega. Ako Clint Estwood još nije umro (muški), stiže i Dirty Harry po peti put.

Action film, izgleda, već godinama nema pravog junaka. Film se preselio u stvarnost, teror na svakom ćošku, rat na bliskom istoku, otvoreni frontovi po religijskoj liniji,  krvoprolića u školama…što nam novo ili još bolje utješno, mogu poručiti zagovornik rata u ulozi zombi copa ili ex porno glumac u ulozi poremećenog ex “green berets”, osim da ih pere kronična midlife crisis, da su duboko u klimakteriju i da bi im bilo bolje da si nadju neku silikonsku sponzorušu, nego da svijet teroriziraju comebackovima.

“It’s not about, how hard you can hit - it’s about, how hard you can get hit” reče pametno Rocky. Još kad bi  Stalone & Co shvatili bit te rečenice i dostojanstveno se povukli s križarskih pohoda, možda ne bih na jutarnjem jogingu susretala usopljene penzionere u preuskim lauftights na mlohavim stražnjicama i strahovala svaki put kod preticanja da će ga strefiti kap od napora i borbenog duha.
Jedan se čak upro da me pretekne i nakon što sam ga par minuta cimala usporavajući i ubrzavajući, uhvatila me panika kad mi je do uha doprlo zapomaganje njegovih plućnih krila. Nestala sam s poprišta ostavljajući jakotu da se pribere i cijelim putem se podsjećala da ne kupim sutrašnje novine kako ne bih čitala o muškoj smrti  seniora na jogging stazi.

A u kino isto neću tako skoro, dok se ova poplava gerijatrijskih pelenaša ne povuče. Nešto nisam od volje gledati tipove koji sanjaju o vječnoj mladosti, radije pogledam kakvu dobru komediju. Da vidimo što ima…Wild Hogs? O neeee….
 

Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.