Prokletstvo mumije IV
Nekad bilo | anno domini 2006Davne 1922-ge, bogati engleski lord Carnarvon je, trazeci suhu klimu za svoja pluca a usput i zanimaciju, stigao u Egipat. Odusevljen idejom da svoje bogatsvo eventualno poveca onim iz faraonskih piramida, te omamljen blagodatima sto nosi svjetska slava, financirao je arheoloski pohod na Dolinu kraljeva i otvaranje grobnice Tutankhamona. Financijski ishod mi je trenutno nepoznat, ali svjetsku slavu lorda Carnarvona ne mozemo zanemariti: postao je prva poznata zrtva jedne mumije. Cinjenica da je umro od upale pluca i trovanja krvi zbog nekog nezasitnog moskita, bila je zanemarena.
Mumije su dosle na los glas. Nekome je palo na pamet da mumije ustvari bas i nisu odusevljene tom idejom da ih se iskapa. Ipak su to tjelesni ostaci vladara, ali u onom outfitu od ofucanih zavoja u memljivim podrumima piramida to bas i ne dolazi do izrazaja. I tako su mumije dosle na ideju da pokazu svoje nezadovoljstvo. Kao prva zrtva, imao je cast lord Carnarvon, kako se i dolici plavoj krvi. Zatim su slijedili i ostali koji su sudjelovali u iskapanju. Zabiljezena je cak i smrt nekolicine kanarinaca. Da se mumije nisu zadrzale samo na onima sto su im poremetili bioritam stoljetnog sna, kompetentno nas je poucila holivudska filmska industrija: snimljeni su, vrlo autenticno jel’, bezbrojni filmovi u kojima mozemo vidjeti sta su sve te mumije u stanju uciniti onako bunovne i mrzovoljne.
Ötzi je naravno, nastavio tradiciju. Iako je nadjen u prilicno jadnom stanju, onako jos napola u gleceru s licem u prljavoj lokvi vode, nije se bas pokazao jako zahvalan prema svojim spasiocima. Odjednom su ozivile i teorije o tome tko je bio ustvari Ötzi za zivota: sef mjesne zajednice (aj dobro, poglavica) kojeg je dokrajcio mladji kolega zeljan vlasti? Seoski travar koji je prepisao malo vecu dozu ludih gljiva razmazenom deristu seoskog poglavice? Mozda obican domacin cija je cetvrta zena izgubila strpljenje cekajuci da Metuzalem umre, pa malo pomogla sudbini?
Sve te teorije bi mogle objasniti nimalo prijateljski odnos Ötzia prema sadasnjosti. Jer tko se oprostio od zivota visoko u brdima sa strijelom u ledjima, a nakon toga proveo vise od 5000 godina u cvrstom agregatnom stanju, nije bas predodredjen za nosioca golubice mira.
Dr Günter Henn se prvi upisao na Ötzievu listu palih zrtava. Sudski je lijecnik golim rukama pospremio Ötzia u vrecu i povukao patent. Ali prije nego se to desilo, ostavio ga je cijeli vikend na milost i nemilost znatizeljnicima, a pojavio se tek u ponedjeljak. To mu zlovoljni Ötzi ocito nije mogao zaboraviti. Tocno godinu dana nakon njihovog susreta, dr Henn (64 godine) poginuo je u saobracajnoj nesreci. Zurio je na vlastito predavanje, gle slucajnosti, o Ötziu i na jednom dijelu potpuno ravne ceste zabio se frontalno u drugi automobil.
A to je bio tek pocetak. Zadovoljan ishodom osvete, Ötzi je vec bacio oko na drugu zrtvu.
Samo godinu dana kasnije, 1993-ce, iskusnog planinara i vodica Kurt Fritza na jednom rutinskom pohodu po Alpama, proguta neki poveci glecerski rascjep. Fritz je doveo R. Messnera do Ötzievog nalazista a navodno se neslano salio s Ötzievim izgledom. Sad su mu sanse da se neko nasali njegovim izgledom nakon 5000 godina, prilicno velike.
Rainer Hölzl je, kao i svake godine, otisao svom lijecniku na body-cheking. Te, 1994-te, dobrodrzeci 41-godisnjak je doznao da boluje od rijetkog tumora na mozgu. Podvrgao se kemoterapiji, osjecao se odlicno i vratio se na posao. Nedugo zatim iznenada umire. Herr Hölzl je snimao Ötzia na nalazistu za austrijsku televiziju. Navodno ga je malo prevrtao svojim skijaskim stapom ne bi li dobio bolji gro-plan.
Jednog maglovitog listopadskog jutra na padinama u okolici Salzburga zacuje se lavez lovackog psa. Njegov vlasnik pozuri do mjesta gdje je sjedio pas u nadi da je ovaj otkrio trag neceg sto bi se moglo upucati za rucak. Umjesto toga ugleda nepomicno tijelo postarijeg muskarca. Bio je to Helmut Simon, covjek koji je otkrio Ötzia. Datum: 23.10. 2004. Samo da usput spomenem da je Ötzi 23.09.1991. helikopterom prenesen u Innsbruck. Zivot Helmuta Simona, nakon otkrica Ötzia, promjenio se iz temelja. Iz uvjerenog ateista pretvorio se u fanaticnog vjernika. U jednoj baptistickoj crkvi dao se krstiti po starom biblijskom obicaju u kamenoj krstionici velicine kade. A sve pod budnim okom kamere. I inace je nas Helmut trazio blizinu televizijskog studija i drugih medija. Objavio je i knjigu. A nizozemska televizija je snimila njegov zivotopis. Erika se zadovoljila pozornoscu svojih suigracica u bridge-klubu. I molila se svaku vecer za Ötzievu dusu.
U srpnju 2004-te talijanski vrhovni sud je napokon presudio u njihovu korist u vezi nagrade. Helmut i Erika su napokon odahnuli. Cijeli taj cirkus se napokon isplatio. Tri mjeseca kasnije, 15 listopada, savrseni vremenski uvjeti namamili su Helmuta u austrijske Alpe. Pronadjen je tri tjedna nakon nestanka. Okliznuvsi se sa litice, oprostio se od zivota u 67-moj godini, usamljen u brdima, prekriven snijegom, kao i njegovo zivotno otkrice.
Dieter Warnecke, clan alpske spasilacke ekipe, nema direktne veze s Ötziem. ALI nalazio se u grupi koja je trazila nestalog Simona. Prisustvovao je i Simonovom pokopu, 30.10. 2004., da bi, dosavsi kuci, umro od srcanog udara u 67-moj godini. Pokopan je na istom groblju kao i njegov prijatelj, Helmut Simon.
Javnost je bila shokirana. Vijest o efikasnosti Ötzieve osvete sirila se velikom brzinom. Bez daha, cekali su slijedecu zrtvu.
I ona je stigla: 07.01.2005, profesor doktor Friedrich Tiefenbrunner (63 godine) podvrgava se jednoj rutinskoj operaciji srca i umire na operacijskom stolu. Izjava kirurga koji je vodio operaciju bila je puna zlokobnih slutnji:
»Njegova smrt nas je potpuno iznenadila. Zahvat je bio jednostavan i cinilo se da je sve u redu. Odjednom je srce stalo i nikakva reanimacija nije pomogla.»
Profesor Tiefenbrunner pripadao je ekipi naucnika koji su analizirali Ötzia. Cak je i pronasao izvrsnu metodu kako da sacuva mumiju od svezderucih bakterija i nezeljenih gljivica. U te svrhe morao je vise puta rezuckati komadice mumije. To se Ötziu ocito nije svidjelo.
Profesor je ubrzo dobio drustvo: njegov kolega i pretpostavljeni,profesor doktor Konrad Spindler umire 17.04.iste godine u 66 godini. I ovaj profesor je bio zasluzan za otkrivanje mnogih Ötzievih tajni. Na racun navodnog prokletstva mumije izmisljao je viceve a nedugo prije smrti u razgovoru s nekim prijateljima navodno je posprdno izjavio:
«Ja sam sigurno slijedeci!»
Sad, ako cemo pravo, profesor Spindler je vec duze vrijeme bolovao od lateralne skleroze, jedne vrste neizljecivog oboljenja misica. A smrt u takvim slucajevima je stopostotna. Ipak, necemo kvariti feeling.
I za sad zadnja, osma Ötzieva zrtva je australski doktor arheologije Tom Loy. Doktor Loy je bio zaduzen za istrazivanje krvi na Ötzievoj odjeci i sjekiri. O tom procesu poceo je pisati i knjigu, a naslov joj je trebao biti «Krvava sjekira». U javnosti se suskalo da je profesor obolio od neke rijetke krvne bolesti, a ilegalne internetske kladionice pruzale su mogucnosti dobitka ako se pogodi datum njegove smrti. Da li je netko zaista predvidio njegovu smrt koja ga je snasla polovicom listopada 2005-te u njegovom stanu u Brisbane-u, nije objavljeno. Ali uzrok njegove smrti nije otkrila ni detaljna autopsija. Tom Loy je umro u 63-coj godini, nedovrsivsi svoju knjigu o Ötzievoj krvavoj sjekiri.
Ötzie, osobno, i dalje lezi u dobro zabakadiranoj, klimatski podesenoj komori, izlozen pogledima iza debelog pancir stakla.
Dodijeljen mu je i osobni lijecnik, dr Eduard Egarter Vigl, koji se brine da Ötzie zadrzi svoju tezinu od 16 kg, njeguje mu kozu posebnim prirodnim ekstraktima i uljima koje drze bakterije na odstojanju i sprecavaju da mu koza jos jace potamni pod umjetnim izlozbenim svjetlom.
Dr Vigl je pun razumijevanja za Ötzia i njegove nestasluke. Ocinskim glasom opisuje kako ga Ötzi milo gleda nekad plavim, sad osusenim okicama kada ga podvrgava obaveznoj vecernjoj toaleti.
«To mu se ocito svidja,» tvrdi on. Usput naglasava, dovoljno glasno da ga i Ötzie cuje, kako je ustvari protivnik izlaganja Ötzia ocima javnosti. Da mu bar nesto obuku a ne ga onako golisavog prezentirati.
«Mrtve treba pokapati!»podize glas lijecnik, «samo tako mogu naci svoj mir!» Na pitanje da li ponekad pomisli da bi on mogao biti slijedeca zrtva Ötzievog prokletstva, dr Vigl drhtavim glasom i kiselog smjeska, odgovara
»Ali zaboga! Pa mi smo postali vrlo bliski! Zar ne Ötzie, prijatelju moj?»
Ötzie ne odgovara. Ali tajanstveni smjesak na njegovom licu kao da postaje sve siri…
PS. Ni nakon duze potrage nije mi uspjelo pronaci bilo kakve podatke o nasem Blazu. Navodno je nakon Simonove smrti jedne noci netragom nestao. Ipak, postoje cudnovate izjave nekih planinara koji su na izletima po bosanskim brdima culi cudne glasove. Nesto kao:
«Jebo mater, samo dodji, ima kubura i cakija da radi! E bas da vidim oces li me ovdje naci…»
