Još te nosim u sebi…
Priče, Kruh svagdašnji | anno domini 2005
Zatvorila sam oci, a zvukovi su postali ostriji. Kocnice, cviljenje guma na mokroj cesti, automobilske sirene. Ukoceno sam sjedila, stisnutih bedara, grcevito uranjajuci prste u meko sjediste.
Iz daljine cujem panicni glas « Ne spavaj! Uskoro smo stigli…» i odlucim pobijediti taj bolni grc sto mi razdire utrobu.
«Opusti se» lahor u uhu «pusti ga da ide…»
Nijemo odmahujem glavom, prizivam slike proslih dana, pokusavam dokazati uljezu da nije u pravu. Nije istina, ne zelis otici, sve je to samo ruzan san, greska, probudit cu se i pomilovati te, pozeljet cu ti dobro jutro, pokazati datum na kalendaru, pricat cu ti o mjestima na koja cemo ici, pustiti omiljeni CD i pojesti integralno pecivo s najkiselijom marmeladom od visanja, jer to volis.
«Ne budi tvrdoglava, nanosis si bol, vecu nego mozes podnijeti…»
Ne zelim cuti recenicu do kraja, sto on zna sto je bol…hvatam drugu sliku i pokazujem ju toj utvari: izasli smo iz ordinacije, on glasan, euforican, ja tiha, nasmijana, oboje sretni.
Sjedimo u parku, kolovoz, popodne, ugoda povjetarca, skriveni u sjeni dobrocudnog hrasta, on prica o nama, o boljim vremenima, o ljepsoj buducnosti…udisem jos jednom onaj miris ugrijane trave pored potoka, pruzam ruku da se umijesam u igru sjene i svjetlosti i sapcem ti pricu o njihovoj tajni. Znam, vec si me procitao, te price izmisljam, ali dobro se zabavljamo. Nas svijet, svijet bajki…obecala sam ti da necu dozvoliti Stvarnosti da stavi svoje prljave ruke na tebe. Ti si moja dragocjenost, u tebi je moj zivot, obecala sam ti, ne boj se, ne odlazi…molim te…
Do mene dopiru glasovi zaguseni teskom ljepljivom tisinom. Nestaje mi zraka, prepoznajem samo poneku rijec:
«…u nesvjesti…iskrvarit ce…transfuzija…zahvat…sterilno…maska…»
Pokusavam se osloboditi zagrljaja te ljepljive mase, osjecam kako me odvlaci u svoj brlog, osjecam to po mirisu otvorenih rana, poznam taj miris, poznam taj put…
»Ne odlazi…» ne znam vise ciji je to glas, nije ni vazno, umorna sam, prokleto umorna…
Odustajem od borbe, pustam utvaru da me ogrne svojim mrakom, prizeljkujem da me bol raspara, prizeljkujem bilo kakav osjecaj, jauk, suzu… osim Nicega i mene: Nista. Ne boli, ne gusi, ne sijece, ne krvari, ne place, ne jauce: Nista.
Pustam na slobodu i zadnji grc, zadnji otpor. Postajem plutajuca masa nicega u Nicemu.
«Napokon» ponovo lahor u uhu «i bas si se ti nasla da se boris protiv Neminovnosti…kad ces vise nauciti pravila?»
«K vragu vi i vasa pravila! « siknem u Nista.
«Pssst…» susti lahor u mom uhu kojeg nema «gotovo je…pogledaj…»
U Nicemu plane Svjetlost: bijela, hladna, iskricava. Osjetim zelju da pruzim ruku i zamrsim niti svjetlosti i sjene… nasa igra maleni…
«Pusti» Svjetlost zatitra « Ja pripadam njemu. Ti ostajes.»
«Kamo ga odnosis…» pitam, a znam.
«Maleni moj…» pokusavam opet.
«On te ne zaboravlja…nitko ovdje nista ne zaboravlja…ali to nije bilo Vase vrijeme…»
Ponovo mrak, ali drugaciji, proziran, mekan. Postajem svjesna svoje tezine, misli se formiraju i …bol… javlja se bol kao veliko, nerazmrsivo, rastuce klupko psihe i tijela.
Iza mene, u Nicemu, ostaje jos jedno pitanje: «Da li uopce postoji Nase vrijeme?»
