Ne s ovoga svijeta
Priče | anno domini 2006
vrijeme me koči, usporava
ne prolazi brzo kako sam se nadao, ovija me teškom baršunastom zavjesom i upija u sebe
borim se s njegovom težinom, ali ono postaje sve moćnije, poput nadolazeće lavine
sekundu dijelim na čestice trenutka i postajem svjestan njegove moći
prepuštam se pješčanim virovima sto me usisavaju i oduzimaju napor pokreta…
tražim sigurnost medju njihovim zidovima bježeći od vlastitog bijesa koji mi donosi nemir i bol
vidim kako mi maše iz daljine, jos korak, dva i osjetit ću stisak panike sto me baca na koljena
skrivam se od pogleda koji se lijepe na moje lice, radja se krik kojim ću prekriti zvuk nepoznatog…
čeznem za prozorom na kojem se ocrtava noćno nebo s uvijek istim zvijezdama, želim natrag u umirujuće sivilo poznatih stvari, logičnog redoslijeda
strah, neželjeni gost moje stvarnosti, oduzima mi posljednji trak svjetla
ležim paraliziran u mraku sto me sloj po sloj omata
ostaje samo vrisak, jedina veza, konop koji želi izmjeriti dubinu
sve je hladnije, toplina sigurnosti ostaje iza mene, razmak je sve veći…
nesposoban da se pokrenem, kricima dozivam dodir poznatog, bojim se, bojim se, bojim se…
«Gospodjo, umirite više maloga, to nije za izdrzat, probija mi bubnjice! Zašto vozite retardirano dijete autobusom, pa ne moramo svi biti kažnjeni zato sto on nije normalan!»
«On nije retardiran vec autističan, nešto ga je prestrašilo…»
«Onda se vozite taxijem! Evo, glavobolju sam dobila…»
(doživljeno na autobusnoj dionici, u jednom primorskom gradu)
