Čitajuci jučer catcherov odličan post “Popsič nešto neuobičajenijih pizdarija“ rekoh sebi, pa gle i ti bi imala na ovu temu štogod reć´.
Dobro, možda ne baš u tom stilu i baš na tu temu, ali nešto slično.
Naprimjer, prvi događaji kojih se sjećam i koji su mi na neki način važni. Ne samo zato sto su prvi.
 

Prvo sjećanje s godinu i pol

Moja prva samostalna porcija graha: nitko mi ne vjeruje da se ovog sjećam, ali ja ne odustajem.Negdje s godinu i pol, već dovoljno sigurna na nogama (prohodala s 9mj) , kretala sam se i po namještaju tako da su me nerijetko skidali s komoda, stolova ili kredenaca (joj što volim ovu riječ).

Jednog zimskog popodneva, nakon obaveznog spavanca (kojeg sam mrzila iz dna duše), dobauljam u kuhinju. Mama je tog dana kuhala grah, nemam pojma s čim, a i ne prisjećam se rado. U tom trenu nije nikog bilo u kuhinji što sam, naravno, odmah iskoristila za planinarske aktivnosti.

Mamina verzija: našla me kako sjedim ispred lonca od nekih 5 litara na kuhinjskom ormariću gdje je ostavila grah da se hladi. U jednoj ruci držala sam žlicu, a u drugoj komad suhe svinjske kožice koju sam nemilosrdno žvakala. Graha je bilo po meni gotovo isto toliko koliko i u meni, a to će biti pola lonca. Kad me ugledala, mama je otvorila usta, ali nije mogla pustiti ni glasa, jer se dvoumila da li da se počne smijat, plakat ili vikat.

Dok je ona tako stajala, pruzila sam joj velikodušno onaj komad sažvakane kožice u najboljoj namjeri da je podijelim s njom, ali mama je to shvatila kao znak da ne mogu više (sto je bila i istina, ali ja to nikad ne bih priznala), uzela taj komad, bacila ga u sudoper i podigla me, namjeravajuci sa mnom u kupatilo. Ja sam, s druge strane, stravično pogođena majčinim egoizmom po pitanju kožice, započela nesto glasnije protestirati.

«Nešto glasnije» bi značilo duboki uzdah koji bi se pri ispuštanju pretvarao u vatrogasnu sirenu. Bit će da sam ipak podcijenila neke osnove fizike, jer zajedno s urlikom, izletio je i sadržaj želuca.

I tako nas dvije stojimo nasred kuhinje oblijepljene ostacima graha.

Moja verzija: nešto miriši. našla izvor. mmmmm pa to je za jest. nešto ne štima, to mora van. povrać.

Od tada, sam pogled na grah izaziva u meni tešku mučninu. A o mirisu neću ni pričat. Čista trauma.

Prvi snijeg - 5 godina

To se ne zaboravlja. Za snijeg sam čula iz didinih priča ali sve što sam znala reći po tom pitanju jest: snijeg je bijele boje. Ja bih rado da je tako i ostalo, ali priroda je ponekad nemilosrdna.Jednog zimskog jutra probude me djedove slikovite psovke, koje je, ne samo glasnije nabrajao, već i pažljivo birao u smislu maštovitosti.To je bio znak da se nešto posebno zbiva i ja se poluobučena sjurim van. Bokte, kad ono sve bijelo. Otvorenih ustiju i razrogačenih očiju promatrala sam to čudo oko sebe.Baka je bila još u gradu, raznosila mlijeko, a dida se morao pobrinuti za blago i strogo mi obznanio da moram ostat doma i čekat dok se on ne vrati. Pa bar me on poznavao.

Čim je dida nestao s vidika, ja onako u papučama, pidžami i tankom puloveru, izađem na dvor (mi na moru nemamo obično dvorište, mi imamo dvore :yes: ). Golim rukama, naravno, grabila sam tu čudesnu, prhku masu, trčala, skakala, pokušavala isprepadanu mačku uvjeriti u prednost padanja na meku površinu, da bih nakon nekog vremena primjetila da mi se u rukama širi neprirodna bol.

Zaključila sam da je to od hladnoće, ipak sam ja bila bistro dijete, ušla u kuhinju i ruke smjestila iznad peći na drva koju je dida prije toga dobro napunio.

Hm, nakon svega par minuta bilo mi je jasno da sam negdje pogriješila, ali gdje???

Bol u rukama je bila neizdrživa, tisuću iglica i igletina probijalo se mojim krvotokom pokušavajući svim silama naći put na površinu. Uskoro je moje zavijanje postalo toliko glasno da ga je i dida čuo, tamo negdje, tko zna gdje.

Čim je ušao stavio mi je ruke u hladnu vodu, zatim ih trljao, pa opet u hladnu vodu…

Volim li snijeg? Tko je to pitao?!?

Prva pernica – 6 godina

Ja sam bila jedna od onih «sretnika» koji su smjeli ranije u školu. To mi se uopće nije sviđalo jer sam se na smrt dosađivala. Ni danas ne kužim prednost tog ranijeg polaska, jer smo nas par koji smo vec znali čitati i pisati, ionako morali čekati da ostali nauče slova.Jedina svijetla točka: pernica. Bilo je to pravo malo remek djelo, dugačka kutijica od svijetlog lakiranog drveta, čiji se poklopac otvarao na izvlačenje, ma šta otvarao, k l i z i o , a na poklopcu rukom naslikane dvije trešnje s listićem, kao pečat njenoj savršenoj ljepoti.Dok su ostali mrvili slova, znojeći se i ispuhujući, kao da u najmanju ruku kopaju krumpir, ja sam satima proučavala moju pernicu, dok mi je ona pričala priče o svom porijeklu i bivšim vlasnicima (to su uvijek bili članovi kineskih ili indijskih kraljevskih obitelji, uvjeravala me ona, jer samo oni mogu posjedovati tako dragocjeni predmet. I ja.).Naravno da te priče nisam nikome pričala, možda sam već kao dijete bila malo čudna, ali ne i blesava.

Sjedila sam pored jednog Nikole, koji je posebno uživao potežući me za pletenice koje sam ionako mrzila. Osim što bih ga tu i tamo odvalila bilježnicom po čelu (na tom mjestu se onaj «pljas» najbolje čuo), nisam previše burno reagirala jer smo u to doba na taj način pokazivali simpatije, khm.

Jednog dana, Nikola je bio posebno živahan. Da li zbog mjesečine, plime ili oseke, ne znam, ali do trećeg sata mi je počupao prilično vlasi. Simpatija ili ne, već mi je išao debelo na živce i ja mu zaprijetim da ću ga tužiti učiteljici.

U Nikolu kao da je sam đavo ušao. U jednom trenu zgrabi moju pernicu, moje blago, moju svetinju, moj smisao postojanja u tom sivom razredu punom šmrkavaca i dosadnjakovića i podigne je u zrak. Mislim da nije ni osjetio što mu se dogodilo. Iste sekunde našao se na podu prikovan mojim koljenima ali u padu je ispustio pernicu koja se raspala od udarca o pod. Zgrabila sam jedan komad i raspalila nestašnog Nikolu po glavi, osvećujući se u njeno ime.

Ah, tu tugu, tu žalost i jad neću ni opisivati. I iako mi je mama već drugi dan kupila novu, to nije bilo to. Ne samo zato što je umjesto trešnjice imala nekakav čudan grozd , nego je bila i totalno nijema. Obična pernica, eto.

Pa ipak, slijedeće četiri godine, bio je dovoljan pogled na debeli ožiljak koji je krasio Nikolino čelo i ja sam bila zadovoljna.

Ostavila je trag. Moja pernica.

Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.