Proročanstvo
Priče | anno domini 2006
“laz izmislja opake sne
slatka umorna laz
i dok nemoc pretvara u snagu bola
gluperde lutaju daleko
sto zelis time da kazes
prodani skote bez casti
na obzorju se vide stare parole
ali ne vidim boju”
…..
azra - gluperde lutaju daleko
Otresao sam prasinu sa svog novog odijela i zacudjen gledao auto, koji se, ovijen oko stabla poput kifle, pušio.
Kako mi je to dodjavola uspjelo? Zar sam zaspao za volanom? U glavi totalna praznina. Zacudilo me da nisam osjecao nikakvu bol. Jesam li ja stvarno takav sreckovic ili sam, ne daj… boze… mrtav?
Panicno sam se pljeskao po bedrima, stipkao obraze…tu sam, to sam ja, stojim na pustoj cesti usred noci, osvjetljen slabasnim trackom umiruceg automobilskog svjetla.
Ne razmisljajuci previse krenem u smjeru grada. Osjecaj mi govori da nije daleko i vec nalijecem na prve kuce. Zustro koracam kao da tocno znam cilj. Cekaj malo, kamo idem? Normalno bi bilo kad bih sad otisao na policiju, ili mozda u bolnicu da me pregledaju, sigurno je sigurno. U ovom gradu ne stanujem, barem mi se tako cini…
Ipak me ovaj udes dobro potresao, zbunjen sam… k vragu, daj se saberi! Gdje si krenuo???
Odgovor se pojavio u obliku necujnog bljeska iz kojeg je izronila stara vila katnica u Jugendstilu… u sto? Otkad sam ja strucnjak za arhitekturu?
Ali pitanja su dolazila i prolazila, a ja sam vec bio pred visokim, rezbarijama ukrasenim, hrastovim vratima . Nekako se nisam osjecao lagodno. Pokusavao sam se sabrati. Bilo je ocito da sam iz nekog razloga htio bas ovamo. Ali kojeg?!?
Sto cu reci kad mi otvore? Ako mi uopce otvore? Ali moraju otvoriti, ocito je nesto vazno! Tapkao sam dlanom po zidovima trazeci zvono. Bilo je mracno, jezovito mracno, plavkasto mracno. Cuo se vjetar u slapu vrbovih grana koje su dodirivale kucu i plazile po zemlji, ostavljajuci za sobom cudne sjene… Bas kad sam htio zalupati sakom po vratima, nasao sam se u predvorju kuce pred spiralnim mramornim stepenistem. Svjetlost je bila prigusena, zrakom su se mijesali cudni mirisi a meni se cinilo da odnekud cujem tihi pjev. Lagano sam prilazio stepenistu a glas je postajao sve razgovjetniji. Odjednom sam osjetio duboko olaksanje, skoro sam poskocio od radosti! Sjetio sam se! Da, sjetio sam se!
Krenuo sam kod one stare vracare, kako joj ono bjese ime? …. ma nije vazno, bar znam gdje sam. A znam i zasto.
Nasjeo sam, kreten, na price o njenom prorockom talentu. Pricali mi ljudi, kolege s posla, pa i prijatelji, da pogadja sve 100%. Sve, bas sve. A ja bas odlucio krenuti u neki posao, a ostatak love investirati u akcije. Vremena su nesigurna ne znas vise kome ces vjerovati. Najbolje nikome, ali mali covjek poput mene ne moze tako opstati u drustvu. Moras se nekamo okaciti. U nesto vjerovati.
Cekao sam mjesec dana na termin. A da nisam imao vezu, cekao bih pet.
Nakon pola sata znao sam sve sto sam htio. U posao svakako uci, isplati se 100%. Odabrane akcije nose visoki dobitak i to u kratko vrijeme. Cinilo se da zna o cemu prica i svaki put kad bi okrenula kartu onim koscatim prstima, mljacnula
bi od zadovoljstva. Kao, vec dugo nije proricala ovako dobre vijesti. Bit cu dobra zdravlja, moram pripaziti da me zena ne ulovi u svrljanju, ali ona ne svrlja. I nece, voli me i ja sam joj sve na svijetu. I ta saznanja sam platio 500 EURa. Sad bih si najradije razvalio glavu kakvim zeljeznim maljem.
Ali najprije da pozovem babu na red.
Vrata sobe su bila poluotvorena i u svjetlosti svijeca vidio sam musku priliku s ledja, a nasuprot njemu sjedila je stara vjestica, zatvorenih ociju i uzdignutih ruku, poluglasno dozivajuci.
«Udji, udji, ne boooooj seeeee….pridji, reci nam odakle doooolaziiiiiis?….kako se zoooveeeees?….»
Bilo je ocito da se meni obraca, jer nikog drugog nije bilo u blizini. Usao sam pokusavajuci svladati bijes sto nije bilo lako gledajuci to, debelim naslagama sminke, zacementirano lice. Otvarajuci usta pokazivala bi zuti gebis zamrljan ruzom, lila umjetni nokti pojacavali su dojam kandzi ptice grabljivice. U meni je bijes vec ključao…
«Sigurna sam da nooooosis doooobru vijest za naaaas…» rastezala je dalje.
«Ne bih bas rekao» istisnuo sam stezuci sake.
«Molim?!?» baba otvori oci i zabezeknuto pogleda muskarca preko puta nje.
«Molim?» iznenadjeno odgovori muskarac.
«Zar ste nesto rekli?»
«Ja sam NESTO rekao!!! JA!!!» zagrmim. K vragu i kultura, dosta mi je svega, sve sam izgubio a sad se jos pravi da me ne vidi!
Baba je i dalje razjapljenih usta gledala muskarca koji joj je uzvracao slicnim pogledom.
«Tko je to?» upita drhtavo.
“Ja! Budala kojoj ste napricali brdo lazi i olakasali ga za 500EURa! Hocu svoj novac natrag!» dreknem prijeteci. Na spomen novca, baba se ukoci a licem joj preleti izraz kobca.
«Gospodjo, khm, khm, jel’ Vam dobro?» sapne muskarac. Bilo je ocito da je u neprilici i bilo mi ga nekako zao, ali odlucio sam da ne izlazim dok stara ne pljune lovu.
«Dobro je njoj bez brige!» pokusavam smirenije, « I previse! Vratite mi moj novac i ja odlazim. Onda mozete nastaviti s vasim prevarama!»
Ustvari, cijelo vrijeme sam se cudio kako to da sam tako fin. Inace skidam sve svece s neba ali sad nikako da neku psovku prevalim preko usta.
«Dobro mi je, sve je u redu…» tiho je odgovorila muskarcu i nastavila konspirativno,
»znate gospodine, ponekad se ne pojavi onaj koga zovem nego stranac… sad cu ga pitati sto zeli, mozda ode, pa cemo onda nastaviti s Vasim ujakom.»
Muskarac kimne pun strahopostovanja i razumijevanja. Stara podigne pogled i zalijepi ga negdje na stropu.
«Reci dobri covjece, sto te muci? Ako ti mogu pomoci…»
Sve sam ocekivao ali ovakav bezobrazluk…osjecao sam kako mi se bijes gomila u trbusnoj supljini i prijeti probijanjem poput kakvog nakaznog aliena u sf filmovima. Ipak, pokusao sam jos jednom:
«Zelim moj novac jer ste me prevarili. Napricali mi lazi. Nista se nije ostvarilo od onog sto ste mi prorekli. Nista! Sve sam izgubio jer sam Vam vjerovao!»
«Novac natrag?» baba se smijala onim duhanskim smijehom, kada ispljuvak titra duboko u grlu i proizvodi hrapave zvukove.
«Dragi moj, cuo si sto si htio cuti i to si i platio. Sto ja mogu ako se bas nista nije ispunilo? Mislis li da bi mi itko dolazio da govorim istinu? Uostalom, kako netko moze biti toliko glup pa vjerovati da je sve to sto kazem moguce? Ne, ne, dragi moj, meni ne mozes folirati! Dolazite namjerno k meni da vas lazem, svjesni ste da je nemoguce to sto pricam, a opet me slusate i placate. I sad bi lovu natrag. Hahahahahahaa…»
Baba se skoro gusila od smijeha. Osvrtao sam se trazeci kakav predmet, bilo sto, da joj smrskam glavu. Kao zmiji. Odsijecem i bacim daleko od tijela. I kad sam vec posegnuo za jednim srebrnim svijecnjakom, prostorijom se prolomila zvonjava.
Osjetio sam neku promjenu, ali nisam zelio otvoriti oci. Napetost mi je obuzela tijelo kao da se spremam skociti. Gdje sam, k vragu? Ponovo parajuci zvuk zvona. Trznem se cijelim tijelom.
«Isuse, Luka, daj ugasi vise tu budilicu! Zbog tebe nisam nocas ni oka sklopila!»
U hipu sam bio budan.
«Zasto? Jesam hrkao?»
«Jos gore! Mljeo si cijelo vrijeme, prijetio, bacao se po krevetu! Jos te nisam dozivjela takvog! Nije vrag da te muce izbori? Pa ne glasas prvi put…»
«Izbori? « promrmljam «Izbori…jesi li ikad razmisljala o tome sto je moguce ostvariti od onoga sto nam obecaju?»
«Hmmm…bas i ne. Cemu? Kad si dozivio da je netko nesto i ucinio od onog sto stoji u programu? Otkud ti sad to?»
«Ne znam, « rekoh, «palo mi slucajno na pamet…»
