Ako ste kojim slučajem od onih sretnika što češće posjećuju New York, posjedujete avanturistički duh, gladni ste, doslovno, novih podražaja, a novčanik ni ne posjedujete jer plaćate zlatnom karticom, onda su vam otvorena sva restoranska vrata tog grada.

“Bellissima Luxury Pizza“, nadjevena kavijarom, friškim jastogom, Wasabi pastom i još po kojom delicijom, je “ono nešto” što je ovom društvu oduvijek nedostajalo, tvrdi Nino Selimaj, ponosni vlasnik Nino´s Bellissima pizzerije, a sudeći po prezimenu nema razloga da mu ne vjerujemo, pravi Talijan poput njega, rođen nekih par tisuća km jugoistočno od Sicilije, valjda zna što govori. Naravno da se na licu mjesta našao i “stalni gost” čija je fizička sličnost s vlasnikom puka slučajnost, a koji na sva usta hvali nadnaravni osjećaj dok mu u ustima pucketa ikra beluga jesetre. Saznanje da je ta vrsta ribe u izumiranju, samo još više pojačava doživljaj, tko zna, možda će baš netko od vas, gore navedenih sretnika, izvući bingo i pojesti zadnja jesetrina jaja, navući pažnju medija, bijes zaštitara životinja, interes Hollywooda…i dok si rek´o podrig, glumi vas Tom Hanks, a vi upisujete zahvalnice u novoizdanoj autobiografiji “Od posljednje jesetre do žgaravice” fanatičnim obožavateljima što stoje u beskrajnom redu negdje na 5. Aveniji.

Da Nino The Pizzaiolo ne čita novine a internet vjerojatno smatra  veganskim sendvićem, dokazuje nam nazivajući svoju pizzu od 1000 $ najskupljom na svijetu. E, nije Nino, nije najskuplja, prije par mjeseci, Domenico Crolla, paz´ sad, škotski kuhar (neš´ ti škotskog imena), u čast novog  Bond filma, kreirao je “Pizza Royale 007″. E, Domenico, ljubi ga škotska majka u pametno MacČelo, prije nego će balugina jaja prostrijeti po svojoj pizzi, potopio je ta ista, osjećajno i s puno poštovanja u najskuplji šampanjac, vjerojatno u Krugov  Clos Du Mesnil (750 $) , a i jastog je najprije plivao u najboljem konjaku, pretpostavljam Louis XIII de Rémy Martin (flaša samo 15.000 $),  da bi ga zatim prekrio jestivim listićima 24karatnog zlata, valjda da se ne prehladi. Škotski losos, takodjer sve rjedji stanovnik morskih dubina, isto nije izostao, a našlo se tu i u boktepitajučemu mariniranih medaljončića od divljači i da bi sve ličilo na pizzu, nabacila se i koja feta najskupljeg pršuta di Parma. Cijena pizze, prava sitnica, oko 3000 EUR.

Osim u cijeni, razlika izmedju ove dvije pizze jest u tome što je Domenico svoju dao na aukciju preko Ebaya, a lova ide u korist Fred Hollows Foudation, udruzi koja financira operacije slijepih u siromašnim zemljama, dok Lepi Nino udara markentiški provjereno po najosjetljivijoj žici super bogate dekadencije i nada se dobitku od kojeg će eventualno moći odvojiti koji dolar i poslati ga u svoj rodni kraj, tamo, par tisuća km jugoistočno od Sicilije, baš onima koji sanjaju o jednoj pizzi nadjevenoj njegovom klijentelom.

Vratimo se mi onim sretnicima s početka posta, koji će  nakon Pizze Bellissime  poželjeti nešto slatko i na nivou. Nema frke, Japanci imaju za tu priliku voćni kolač optočen s 223 dijamanta po cijeni od nekih 1. 65 MIO $. Jedina zamjerka, u uputstvu za upotrebu izričito je naglašeno  da se dijamati ne jedu. Nije fora, ako već plaćaš milijun i po, znači da si u stanju kupiti  i novi crijevni sustav, gdje je onda fun ako ne smiješ jesti dijamante? Da nam naš sretnik ne bi previše patio zbog nedostatka dijamanta u krvi, Poljaci imaju za tu priliku, pogadjate, vodku. Eh, al´to je nije samo vodka, to je Diako Vodka, dobivena filtracijom kroz stotine jednokaratnih dijamanata, a flaširana s kristalima.

Cijeli objed dao bi se zaokružiti s najskupljim sladoledom koga nudi Serendipity, omiljeno mjesto nevijorških gurmana. Sam vrag me tjerao da čitam sastojke, slina mi je nezadrživo potekla, a voljenom lapićutopiću zaprijetila smrt utapljanjem. Ništa mi ne može ubrzati rad srca kao pogled na kuglice sladoleda. Možda jedino pogled na sandalice iz nove Ferreove kolekcije. Ali sad pričamo o jelu, na cipelama bih vjerojatno doktorirala.
Opis dodajem u originalu jer sam nakon druge rečenice odustala od prijevoda. Ne zato jer ne umijem, već zato što još uvijek postim, a ovakvi mazohistički izleti slamaju volju i od najtvrđeg čelika. Evo pa uživajte (a ja ću radije bacit oko na cipele):

“Made with 5 scoops of the richest Tahitian vanilla bean ice cream infused with Madagascar vanilla and covered in 23K edible gold leaf, the sundae is drizzled with the world’s most expensive chocolate, Amedei Porceleana, and covered with chunks of rare Chuao chocolate, which is from cocoa beans harvested by the Caribbean Sea on Venezuela’s coast. The masterpiece is suffused with exotic candied fruits from Paris, gold dragets, truffles and Marzipan Cherries. It is topped with a tiny glass bowl of Grand Passion Caviar, an exclusive dessert caviar, made of salt-free American Golden caviar, known for its sparkling golden color. It’s sweetened and infused with fresh passion fruit, orange and Armagnac. The sundae is served in a baccarat Harcourt crystal goblet with an 18K gold spoon to partake in the indulgenceserved with a petite mother of pearl spoon and topped with a gilded sugar flower by Ron Ben-Israel.”

Da ne bi mislili kako je New York grad koji voli samo proždrljive uništavače rijetkih životinjskih vrsta, ovdje možete pogledati film u kojem se jasno vidi kako život izmedju čovjeka i životinje može biti izuzetno jednostavan. Pod sloganom
“The Taste you love!”, američki lanac grilanih pilića Kentucky Fried Chicken  primjer je koji zaslužuje ući u sve udžbenike o fast foodu. I zaista ne razumijem one iz filma koji puni zgražanja kritiziraju način na koji se štakori hrane. Kao fol, jedu ostatke i to s poda. Kao fuj. Kao oni su bolji, jer jedu s tanjura. A prije nego je to što jedu došlo na tanjur, izgledalo je ovako.
I sad bi tanjur trebao biti taj po kojem će se razlikovati oni koji jedu smeće od onih koji jedu smeće. Neš´ ti bolje vjerodostojnosti od one plastičnog tanjura.