Eminem generacija
Svaštara, Kolumne | anno domini 2006Nisam tip koji rado pise o politici jer mi tesko pada biti objektivna: kao prvo stranac sam u ovoj zemlji, a drugo i ostalo, ionako nikog ne sljivi sto ja mislim.
Kao sto nikoga nisu sljivila ni dogadjanja u njemackim skolama, u kojima se stanje iz godine u godinu pogorsavalo. I to u tolikoj mjeri da su nedavno profesori jedne berlinske skole molili ministarstvo da postavi policiju u ucionice, a ako to nije moguce neka zatvore skolu jer se boje za svoje zivote a i zivote ucenika. Kakav to ocaj tjera ljude da se u danasnje vrijeme dobrovoljno odricu radnog mjesta i sigurne drzavne place?
Stanje, ne samo u skolama vec i na ulicama njemackih gradova je rezultat dugogodisnjeg ignoriranja problema emigranata u Njemackoj.
Bila su to zlatna vremena kad je svatko tko je bio voljan raditi i zaraditi docekivan rasirenih ruku. Tada se nije puno pitalo, Njemacka je trebala radnu snagu, a dosljaci lovu, ekonomska situacija se expanzivno razvijala i za sve je bilo mjesta.
Onda su dosljaci ipak odlucili ostati nesto duze nego su planirali (po sistemu: samo da izgradim kucicu…jos da kupim auto…hm, susjed ima mercedesa, e nece on mene…), pa su doveli i obitelj. Stambena situacija je za sve bila povoljna, Nijemci su useljavali nove stanove, dosljaci stare, ali da ne bude zabune, to su cinili dobrovoljno, jer oni su i dalje stedjeli za povratak kuci.
Djeca su se radjala, rasla u dvojezicnom okruzju, ali i dalje su promatrani kao privremeni stanovnici Njemacke.
Dosle su 70-te, konjuktura je dosegla vrhunac i pocela lagano ali neminovno padati i pretvarati se u recesiju. Granice su se zatvorile, dobrodoslica je ugasnula, a dosljaci su i dalje ostali dosljaci iako je svima bilo jasno da vise nije rijec o privremenom radu.
Posla je bilo sve manje, ali Njemacka je imala jedan od najjacih socijalnih sistema, nezaposleni su bili zbrinuti socijalno i zdravstveno.
Naravno da su Nijemci, kao domacini, imali privilegiju koristiti tu socijalnu pomoc u punom rasponu (nabrajanje svih pogodnosti pretvorio bi post u esej- recimo samo da je jedna od njih i placeni odlazak negdje na more), a nezaposlenost su opravdavali cinjenicom da su dosljaci zauzeli sva radna mjesta. Necemo se lagati, ima tu istine, samo zaboravljena je mala sitnica: Nijemcima je bilo ispod casti cistiti ulice, prati zahode, a rad u tvornici ili gastronomiji im je bio premalo placen i jako naporan. Ovo nije moja slobodna interpletacija, ovo su cinjenice koje se mogu naci u sluzbenim statistikama i citati u novinama.
Pripojenjem istocne Njemacke 90-tih, situacija se jos vise zaostrila. Nezadovoljni tretmanom svoje zapadne brace, Ossi’s (naziv od «milja» za istocne Nijemce) su postajali sve glasniji, napustali svoje gradove i selili se na zapad te preuzeli poslove koje «Wessi’s» (pogadjate, od «milja») nisu htjeli.
Naslucujuci izbornu katastrofu, tadasnja vladajuca stranka CDU na celu s Helmutom Kohlom odlucuje se na vrlo «pametan» potez. Pod parolom: «Svi Nijemci pod jednim krovom», pocinju dijeliti vize i putovnice Nijemcima u Rusiji uz obecanja o boljem zivotu u kojem ce dobiti posao, stan i sve sto uz to ide. Ne da mi se sad guglati, ali broj doseljenih ruskih Nijemaca je bio dovoljan da Kohl i te godine pobijedi na izborima.
Nakon izbora na pridoslice se zaboravilo. Istina, dobili su stanove, neki bolje neki losije, ali stvarana su naselja u kojima su bili izolirani i prepusteni sami sebi. Rijetki su znali jezik, djeca su slana u skolu bez potrebne pripreme, nastavnicima se nije dalo zbog njih kociti nastavu, a da bi ih se rijesili davali su im svjedozbe iako su slabo govorili njemacki a pisanje nikad nisu ni svladali.
Ni roditelji ni djeca nisu imali nikakve sanse naci posao i nezadovoljstvo je raslo. Istovremeno su se i Nijemci nasli uvrijedjeni cinjenicom da cak i njemacki ovcar moze dobiti putovnicu ako je iz Rusije. I jos vise ih je ljutila cinjenica da isti, umjesto zahvalnosti jos kojesta izvoljevaju.
Rusi koji nisu nikad bili Rusi, a sad su jos manje Nijemci, pocinju lagano odgovarati onako kako su mogli: nasiljem i prezirom.
Uz sve te probleme Njemacka je bila obavezna primiti i izvjesni broj izbjeglica sa zapaljenog Balkana, a broj politickih azilanata iz muslimanskih zemalja se isto nije smanjivao.
Sistem, nekad dobro planiran jer se imalo cime, pocinje stenjati pod socijalnim izdavanjima. Birokracija ne pita, zakoni se postuju i lova se dijeli sakom i kapom.
Kada je 98. socijalistickodemokratska stranka SDP sa Schröderom dosla na vlast, Njemacka je vec bila u dubokim dugovima.
Na 80 mio stanovnika 5 mio nezaposlenih. I svi oni sjede na drzavnoj kasi. Reforme su bile neophodne, a naravno opet su prvi na udaru bili oni s najnize ljestvice.
Ne zelim raspravljati o pravednosti socijalne reforme, znam samo da onakva kakva je bila nije bila u redu, jer ako radnik u tvornici dobiva mozda 100-200 EUR vise od onog sto sjedi doma i ne zeli raditi, onda nesto ne stima.
Zlatno doba je neopozivo nestalo.
Zakljucak: jedna od najbogatijih evropskih zemalja, multi-kulti naseljena, bori se ne samo s ekonomskim problemom vec i s cinjenicom da desetljecima nisu priznavali problem koji je sve vise rastao, da bi sad i eskalirao: konacni sudar mnogobrojnih kultura, netrpeljivost, mrznja, nasilje.
Liberalni sjever je jace pogodjen od konzervativnog juga i to je jos jedan razlog za bijes domacina.
S druge strane, stranci su sistematski naseljavani u odredjene dijelove gradova, najpoznatiji po svojim enklavama su Turci, npr. Kreuzberg u Berlinu se jos naziva mali Istanbul, radnje, imbise, restorane drze Turci, prica se samo turski i ti ljudi jednostavno nemaju potrebu da se integriraju u njemacko drustvo koje ih takve ionako ne prihvaca.
Najvece zrtve su djeca iz takvih obitelji rodjena u Njemackoj. S jedne strane kucni odgoj koji im zabranjuje prihvacanje zapadne kulture, s druge strane ako se ne uklope, bit ce odbaceni.
Vec vise godina izlaze svakodnevo vijesti o brutalitetu i nasilju u njemackim skolama. Stvaraju se bande koje se medjusobno razracunavaju ili se jednostavno pretuce nekog tko je slucajno naletio. Sve se to vrijedno snima mobitelima pa smo svjedoci scenama kakve smo do sad mogli vidjeti samo u trecerazrednim filmovima. U nekim skolama omjer djece iz obitelji stranog porijekla prema njemackoj djeci je 80:20.
Gledam jednu 13-godisnjakinju koju reporter pita zasto je pretukla jednu djevojcicu tako da je ova zavrsila u bolnici s teskim povredama glave:
» Jer me “onako” gledala.» odgovara ova samouvjereno.
Gledam i mladez na pocetku spomenute berlinske skole kako uziva u medijskoj paznji i citira strofe poznatih repera. Kako potpuno «cool» i bez krzmanja na pitanja, kako zamisljaju svoju buducnost, odgovaraju provocirajuci:
» Malo kradje, malo dila, malo tuce, glavno da se zivi!»
A gledam i politicare kako se zapjenjeni nadvikuju kako je za cijelu situaciju kriva liberalna integracijska politika (koja, uzgred, osim praznih fraza nikad nije ni postojala). Krivica je i na roditeljima jer ne znaju njemacki jezik ni nakon 30 godina zivota u ovoj zemlji. Kriva su i djeca jer odbijaju prihvatiti zapadnjacku kulturu, ili je prihvacaju ali na krivi nacin. Kriva je preliberalna politika politickog protivnika. Padaju prijedlozi da se u skolu ne primaju djeca koja ne govore njemacki. Mase se posebnim testovima koje stranci moraju ispuniti, a na ta pitanja iz njemacke povijesti ne znaju ni sami odgovore.
A nitko ne razmislja o nekoj sredini, zlatnoj sredini u kojoj prvenstveno progovara tolerancija. Jednog njemackog prijatelja koji je postao glasan u raspravi o tom problemu sam upitala kako zamislja tu integraciju:
“Kao prvo moraju nauciti jezik, zatim se prilagoditi nama, nasem ponasanju i razmisljanju…”
“Dva od tri uvjeta vec ispunjavaju,” rekla sam, “postali su arogantni i netolerantni kao i vecina domacina.”
A sto ce tek biti kad nauce jezik…
