photo by studena

Jess, ukrala sam ti ovu genijalnu rečenicu, a ti vidi što ćeš :cool:

Morala sam, bilo je jače od mene, jer u tih par riječi sjedi cijela blogerska filozofija: jes, imam ja i život koji nema www prefiks, imam ja i obaveze za koje jedva iscijedim nešto vremena hodajući od termina do termina, jerbo imam i novi pos’o za koji sam se debelo pripremala, ali planirano je u dvoje, dok ona nije shvatila da će ju moj tempo vjerojatno ubiti prije nego dobije prvu plaću.
I sad mi ne preostaje nego da uz povik: “Preko vode do slobode!…” krčim put do egzistencijalnog uspjeha.
Čak sam i About napisala, ali ne i nešto više o mom novom poslu. Ajmo reć’ zbog praznovjerja…iako je već od samog početka sve krenulo krivo. A mjesecima se planiralo, potrošeni sati i sati na razgovore tražeći najbolja rješenja i izlazi za nedajbože situacije…iz svega povlačim, po tko zna koji put, pouku: ne vjeruj ni samom sebi, a kamoli drugome…

Očito je da baš nisam inspirirana za ovaj post, ali da se vratim na Sinišinu rečenicu:”Eo me nazad, šta ću…”, iako se više šuljam po blogovima, jer me uzdignuti prst vlastite savjesti prati i na počinak: “Posao čeka, a ti tu gubiš vrijeme…“, desna polutka mozga izbacuje zapanjujuće nerazumni ali kreativni argument:“Šta ću…”

I u te dvije rječice za naslutiti je sav očaj i mora, dok se pokušavam otisnuti iz ove plićine svakodnevnih jadikovki:”Ne bih ja tu vježbu, od nje me bole prsti…”; očekivanja>:”A hoću li od toga ozdraviti?”; nepovjerenja:“I to bi mi trebalo pomoći?”; rezignacije:“Sve sam ja to već probala/o…”

Šta ću… pogurim se nad lapićem i eto me nazad, u svijet u kojem te jedan jedini klik dijeli od svega neugodnog.
Klik -jebeš politiku -klik- neka sve ide u CO2 -klik- koga više briga koliko Brangelina ima djece-klik…klik… primamljiv privid kontrole nad besmislom.

Za primjetiti je kako lagano tonem u dobro tarniranu lokvu samosažaljenja, pa ću, velikodušna kakva jesam, prekinut s ovim kenjkanjem, prije nego povučem još pokoju osjetljivu dušu.
I lijepo molim, nemoj da nekom padne na pamet dijeliti mi utješne kolačiće tipa: takav je život, sve će doć na svoje, i bez ostipacije sjedim na govnima.

Skraćeno: čim uvedem malo reda u ovu nastalu situaciju, vraćam se redovnom bloganju. Meni se to čini OK.

« Došlo vrijeme…
Terapija zvana shopping »



Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.