I´m back I
Svaštara, Kruh svagdašnji | anno domini 2006Suprotno mojim ocekivanjima (djevica), provod je bio izvrstan (lav), knjiga zalbe je prazna.
Na zalost, mojom krivnjom, fotografski zapis ce izostati. Jos se zderem radi toga, objasnjenje slijedi (grrr..)
Evo malog dnevnika.
Nakon visetjednog vijecanja i natezanja dragi G i ja odlucismo se pridruziti grupi prijatelja i otici u Trentino ili Südtirol (sjeverna Italija) na skijanje. Iako sam dobila opkladu (neki od vas se mozda sjecaju o cemu se radi) ipak sam popustila jer se naslo kompromisno rjesenje: dragi G moze skijati od jutra do mraka a ja cu se izlezavati u bazenu, sauni, na masazama… Sve to nudi okolica Bressanone/Brixena, jedan od najstarijih i najljepsih gradova Trentina.
Mala napomena: Südtirol je nekad pripadao Austriji (u vrijeme Habsburgovaca), zato se na ovom podrucju pretezno govori njemacki a gradovi imaju pored talijanskih i njemacke nazive.
Drustvo s kojim idemo je multinacionalno, 8 osoba, sve parovi: 2 mjesovita (Njemac i Grkinja, Talijan i Njemica), jedan par iz Hercegovine i nas dvoje ( ovdje sam dragom G odbila priznati cisto hrvatsko porijeklo obzirom da mu je mama Slovenka, na sto se on pozvao na jake dalmatinske gene koje mijenjaju i kamen a kamoli nece slovenski DNH: za ovo nemam protuargumenta). Poznam samo par iz Hercegovine, Zeljka i Anu (imena sam izmjenila), ostale cu imati cast upoznati na licu mjesta. Kao i uvijek, razmisljam o losim stranama takvog upoznavanja.
Talijan je preuzeo organizaciju tj. unajmljivanje «skijaske kolibe» ( radi se o kucama / vikendicama u blizini skijaskih staza koje se kompletno iznajmljuju), nasao je jednu na odlicnom mjestu 6 km od Brixena, a skoro ispod same skijaske staze skijalista Plose.
U kolibi nas cekaju kreveti s cistom posteljinom sve ostalo moramo sami ponijeti. Zbog povelike prtljage, otpada solucija da se podijelimo u dva auta, dragi G nevoljko pristaje da idemo mojim jer ima veci prtljaznik, a to znaci da JA vozim kako JA hocu, a kome se ne svidja moze i pjeske.
Srijeda, 21.12.o5. 12h 30 min
OK, nasli smo se s planiranim zakasnjenjem od pola sata. Akademskih 15 minuta s produzetkom. Tu upoznajem i druga dva para, naizgled vrlo simpaticni. Sve nas lagano trese «reisefieber» i nakon (jos) 15 minuta nadglasavanja, kikotanja, prezvakanih viceva, napokon se krece: München, Innsbruck, Brenner-autoput, Bressano (Brixen). Put prolazi bez komplikacija, dva puta smo stali (prvi put zbog kave, drugi put jer je kava morala van), zenski dio kvoca, stici cemo po mraku, ne poznamo okolinu… muski dio lezeran kao i uvijek, nema panike jel’ , oni drze sve pod kontrolom… zenski dio se podsmjehuje i prisjeca tko vadi kestenje iz vatre… muski dio takticki prekida razgovor i gura zenski dio u vozila.
Stizemo nesto prije 18h, bez problema nalazimo hotel u kojem dobijamo kljuc od kuce i detaljno objasnjenje kako do nje. Pomalo smo uznemireni cinjenicom da nema parkiralista pored kuce vec moramo oko 15 min. pjesice i uzbrdo. He, he ne znam zasto, ali obuzima me osjecaj zlobe. Mozda jer sam pitala dragog G da li su se dobro raspitali o polozaju kuce.
«Pa naravno!» glasio je odgovor. Ton i pogled necu ni komentirati. Kako se samo usudjujem…
Stizemo do oznacenog parkiralista, iako je vec zaista noc, zbog snijega i mjesecine vidljivost je dobra ali kuce nema na vidiku. Dogovaramo se da uzmemo samo najnuznije i krenemo u potragu. Uspon nije bio tezak, staza je bila utabana, ali ostar zrak je otezavao disanje a temperatura je pogodovala za uzgoj stalaktita u nosevima. Bucmasta Grkinja i krupniji Talijan su poceli zaostajati. Zeljko pocinje neki vic ali mu hladni zrak doslovce ledi paru u ustima i on odustaje.
Ana me pita koliko kofera imam. «Jedan» kazem ponosno (presutila sam da je to onaj najveci). Ona mi kroz ocajni uzdah priopci da ih ima tri. Zeljka jos ne napusta dobra volja, vjerovatno se toga jos nije dosjetio.
Uzivam u prekrasnom pejzazu: mjesecinom obasjani netaknuti snijeg, u pozadini se naziru tamni obrisi planine, sve titra u plavim nijansama svjetlosti. Usprkos hladnoci osjecam se divno, gledam kristalno nebo, polumjesec visi kao neonska reklama, zvijezde svjetlucaju kao prosute kapi, nasmijem se glasno. Ostali me pogledaju u cudu, dragi G me njezno hvata za vrh nosa, cujem kako unutra krcka, «hvala sto si mi obrisao smrklje» kazem, svi se smijemo i «nasa koliba» odluci da zavrsi skrivanje – napokon se pojavila, slatka mala planinska kucica na kat.
Vlasnik je znao da dolazimo, prostorije su bile zagrijane, sreci nigdje kraja.
Poceli smo obilazak: prizemlje, kuhinja s blagovaonom i TV-om (stol s cetiri stolice a nas osam? Poslije cemo o tome…); kupaona je prilicno velika i s prozorom ( zadovoljno kimamo glavama), WC posebno (juhuuu!); jos jedna prostorija ali zakljucana (vjerovatno s tankom za naftu-grijanje).
Pristojno, kako se dolici, dva po dva penjemo se na prvi kat. Otvaramo prvu sobu: dvokrevetna, stolic, dvije stolice i…kabina za tusiranje! (uzvici odusevljenja!); druga u dlaku kao prva, treca (ovdje cinim pauzu, hvata me napad smijeha kad se sjetim nasih lica kad smo otvorili vrata), dakle treca soba je puno manja, ima i stolic i stolice i tus kabinu ali i krevet na kat! Talijan pocne skidat muske i zenske bogove, Zeljko spomene genitalije, Njemica izrazi strah zbog iznenadjenja koje nas eventualno ocekuje u cetvrtoj sobi. Ipak, soba je dvokrevetna ali bez tus kabine. Peta vrata nam otkrivaju minijaturni WC (vrata iza sebe mozes zatvoriti samo ako stanes na skoljku), ali ipak…
Hm, pogledavamo se i intezivno razmisljamo kako izbjeci krevete na kat. Odlucujemo se na jedini moguci i pravedni nacin glasanja: izvlacimo papirice s zapisanim brojevima sobe.
Dragi G i ja se pogledavamo: tko ce preuzeti odgovornost eventualnog «neuspjeha»? Svecano mu obecajem da mu necu piti krv na slamcicu ionako cemo biti dovoljno kaznjeni. On uzima cedulju, ja zaustavljam dah…soba broj 2! Sta da kazem…slavila sam ga kao pravog pobjednika, na njegovo zadovoljstvo, naravno. Po izrazu lica Grkinje kad je odmotala cedulju znali smo tko su «glavni dobitnici». Izrazili smo zaljenje zbog lose srece i preculi njeno pitanje da li bi se u drugom tjednu mogli mijenjati.
Dan smo ipak zavrsili u najboljem raspolozenju. Krenuli smo jos jednom po stvari, pomagali jedan drugom u nosenju, nacinili ukusnu vecericu (Talijan nas je zaista iznenadio s delicijama koje je ponio), dovukli jos jedan stol, zgurali se u blagovaonu i ostatak veceri proveli uz kuhano vino, smijeh, zezanciju i planiranje sutrasnjeg dana. Necu vam prenijeti komentare kad je ostatak druzine skuzio da ja odbijam odlazak na pistu i da cu dane provoditi u obliznjem raju pod nazivom «Acquarena»: zdanje ispunjeno bazenima, whirpoolima, saunama, fitnes i wellnes dijelovima. Na zadjevice sam odvracala osmjehom.
U jedno sam bila sigurna: moje kosti imaju sansu od 99% da stignu doma bez potpore gipsa.
