Svatko od nas posjeduje zdravu dozu narcisoidnosti i to je ustvari poželjno. Inače nam prijeti rasulo osobnog sistema, osjećaj manje vrijednosti, koji opet povlači cijelu lančanu reakciju poput zavisti, ljubomore, mržnje, nezadovoljstva… bez straha, ovo neće biti kvazipsihološki priručnik u stilu «Od Gnjusa do Willisa Brusa». Nešto mi je drugo na umu.

Naime, nedavno se jedna poznata blogerica odvažila i iz svojih prosječnih litanija o svakodnevici prešla na područje uvijek rado posjećenog seks tržišta.

Vrlo suptilno nam je dala do znanja da je solo i da traži Mistera svog univerzuma. Ne ulazim u sadržaj jer post nisam čitala, bila mi je dovoljna ažurnost naslovnice koja ne propušta objaviti tako važne vijesti. Kratko nakon toga, stiže vijest o nagloj seksualnoj osviještenosti iste i njenoj želji da tu prosvijećenost iskaže kroz nagost pred nečijim fotoaparatom. Opet natječaj otvorenog tipa. Svratih do komentara na naslovnici i začudo, nisam bila previše iznenadjena vrstom odaziva. Činilo se da je naša popularna tramvajska čežnja dobila ozbiljnu konkurenciju.

Iako svjesna da propuštam još jedan intelektualni doživljaj, opet nisam pročitala post, ali nešto mi govori da su ti postovi pisani i objavljeni :

Nije to ništa novo, primjeri iz domaće i strane show bizz prominencije nam svakodnevno serviraju slične ego tripove. Starletice na početku karijere koje tužno obznanjuju kako su usamljene i rado bi pronašle srodnu dušu, zvjezdice koje se kunu u sve sveto da su još nevine jer čekaju pravog, a ima i onih koji vjeruju u astralnu ljubav i nakon pete rastave…Sve su to vješti markentiški potezi da bi se privukla pažnja, prodavale ploče, povećala čitanost bloga (zašto ne?).

I dok su mi ovakvi potezi anonimaca i zvijezda padalica još i razumljivi, pred reklamnim ludilom popularnih zvijezda ostajem pomalo bez teksta.

Nedavno naletim na jednu site japander.com na kojoj su deponirani reklamni spotovi radjeni s poznatim glumcima isključivo za japansko tržište.

Da Schwarzenegger ne posjeduje neki osobiti IQ što mu je vjerovatno i priskrbilo posao guvernera, to je manje više svakom poznato. Ipak, ostaje pitanje: zašto se netko, čiji bankovni konto stenje pod metarskim ciframa i ima priznati image u filmskom svijetu, ovjekovječuje u onakvim debilnim reklamama?

Zar je zaista u takvim slučajevima samo lova presudna? Istina, suma se kreće od 1 do 5 milijuna $, posao više nego jednostavan, ali…

Terminator nije jedini u svom pohodu na japansko marketinško tržište. Pod uvjetom da se na čeku broj nula rastegnuo od-do, te da spot ostaje samo na japanskoj TV, vidjet će te Brus Willisa kako reklamira sredstvo protiv gljivičnog oboljenja stopala, Travoltu kao poolboya, Tarantina u borbi za daljinski, Harrison Forda, Brad Pitta ili Sarah Jessicu Parker kako pijuckaju pivo, isprobavaju hlače ili se tuširaju. Madonna se bori protiv digitalnog zmaja (?) ojačana rižinim napitkom, patriotski nastrojen Mel Gibson vozi Subaru, Nicolas Cage…pojma nemam, pravi kretena od sebe.

Teško mi je povjerovati da je samo lova u pitanju. Kad ego trip jednom krene (a pogotovo nizbrdo) nema zaustavljanja. Nijedna droga nema takvo djelovanje kao osjećaj da smo primjećeni, da se o nama priča, ali po mogućnosti pozitivno. Da nam drugi povlađuju, da nam zavide (u ovu grupu ćemo, naravno, ugurati i kritičare), da se osjetimo važni, neophodni, bolji i vredniji. Od drugih, naravno, jer tek tad droga zvana samoljublje djeluje kako treba.

I svijet bi bio super, da ne postoje dvostruka mjerila.

U slučaju naših filmskih zvijezda, npr. spotovi koji Japance tjeraju da oduševljeno kupuju reklamirane proizvode, na ostatak svijeta ostavljaju dojam lobotomijskih zahvata. Teško je svima ugoditi i biti na sve strane jednako omiljen i popularan.

To je shvatila i Jennifer Aniston kad su se na internetu pojavili spotovi koje je snimala za Heineken za europsko tržište, jer u Americi nitko ne smije znati da dobra djevojčica Jenny pije pivo. To šteti njenom imageu. I sad je ljuta i očajna i…svašta još. Joj.

Čak je i pomahnitali Cruise shvatio nešto što se u njegovom slučaju držalo za mission impossible: da reklamirajući svoju scientology bratiju ne postaje bogom već običnim majmunom s otkazom Paramounta u ruci.

Natrag u našu malu blogersku zajednicu.

Nitko nije cijepljen od potrebe da bude zamijećen. Mislim da svi znaju o čemu pričam kad počnu padati komentari, kad se shvati da te drugi čitaju i da si zanimljiv. Ali neki u toj potrebi izgube kompas. U borbi za dobrim imageom ostaju bez njega.

Ipak, nećemo biti cjepidlake. Dok broj komentara štima, sadržaj nebitan, svijet je OK. Ovaj, virtualni. A onaj pravi…a kome je još uspjelo svima udovoljiti…

Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.