Nedavno pročitam “vapaj” jednog blogaša o tome kako ga obuzima sumnja da postaje ovisan o internetu, tj. o svom blogu. Najprije sam se nasmijala jer to smo svi više manje prošli. Ali onda sam se malo zamislila…

Ima jedno godinu dana kako sam na jednom forumu bila stalni gost. Zaista mi je dugo trebalo dok nisam shvatila da ne prodje dan a da se ne ulogiram, pročitam poruke, postam par fotki, pokoji stih, dignem nekom tlak na nekoj glupoj temi (ne činim to često iako me tipkovnica ponekad jaaako svrbi), predjem par profila, pročitam kako se ljudi vide (opisi na profilima odudaraju 1001% od onoga što vas u stvari očekuje u stvarnosti), itd…itd… sve u svemu, forum je postao dio svakodnevice, neizbježan i potreban kao kava ujutro, cigareta poslije, voziti 180 km/h na pustom autoputu. Što će reći, kao nešto bez čega se može, ali mi želimo baš tako. Basta.

Činjenice da sam vec duže vrijeme zbog zdravstvenih problema doma, pa i to što imam neki honorarni poslic povezan s internetom, mi služe kao izgovor pred samom sobom, a i pred G-om kad me onako, kako samo on to zna, podrugljivo i nemilosrdno pita jesam li se barem nadisala svježeg zraka. Što ce reći, opet sam «šetala» netom. Lako se njemu rugati, on svako jutro točno u pola 8 ide u svoju firmu, dogovara sastanke, drži prezentacije, pravi se važan… (uopće nisam zavidna, e-e…). Srećom pa putovanja nisu česta inače tko zna…mozda bih našla ljubavnika. Na netu, naravno. Čujem, i takve stvari se dogadjaju…

Ne, ne opravdavam se. Quilty po svim točkama optužnice. Nedavno čitam, u Münchenu otvorili prvi klub za ovisnike o netu. Klub- čitaj internet site. Klin se klinom izbija? Ne znam, ali zamišljam se već kako nakon obavezne registracije upisujem:

«Dobar dan, moje ime je T. i ja sam netoholik.»

A s druge strane stize odgovor:

« Draga T. vec samo priznanje je pola puta do izlječenja. Želimo ti dobrodošlicu i dugotrajno-ugodni boravak!”

I onda? Provedem narednih 5-6 sati na tom forumu izmjenjujuci teška iskustva s ostalim supatnicima? Na kraju mi se toliko zgade da više ni ne prilazim kompjuteru? Teško. Ja sam od onih samodestruktivnih tipova sa duboko usadjenom socijalnom aortom koja uvijek prijeti krvarenjem kad su nevolje drugih u pitanju.

A bogmek štrcne i otrova kad me neko zezne. A upravo to mi se i dogadja s likovima koje upoznajem na netu (ovdje ne spadaju oni iz mojih omiljenih). Iako se ponosim dobrom procjenom ljudskih karaktera (sto je i dokazano u reali), u virtualnom svijetu obavezno fulam.

Zašto? Jer sam naivna glupača koja vjeruje onome što ljudi pišu o sebi. U stvari ima nešto u tome što oni napišu. Ima puno: to su njihove želje, koje ne odgovaraju stvarnosti, ali tko te pita, u virtualnom svijetu je to ionako teško provjeriti.

Tako imamo zavodnike bez premca koji neumorno šalju nadahnute privatne poruke kao «Šta ima…» ili «ja bi tebe jebo…». Impotentne jebače kojima ni jedan porno glumac nije ravan. Sveznalice koji su bez Googla duhovno amputirani. Vječite povratnike skršene apstinencijom kojima ispred nickova stoji ex-ex-ex, a na profilu još piše da ne stignu “visjeti” na netu jer kao puno rade (e tim biserkama se najviše nasmijem).

Frustrirane domaćice koje svako malo brišu stari i otvaraju novi profil kako bi pobjegle od «iskorištenih» cyberskih ljubavnika. Ofucane romantičare koji provjerenom pričom o bolesnoj ženi i osobnoj usamljenosti hvataju u mutnom.

Biseksualce na raskrižju vječitih pitanja tko sam, što sam, tko me hoće i, o jebote, zašto me nitko neće.

Posebno poglavlje, ma šta poglavlje, cijeli post, zaslužuju oni s podijeljenom ličnošću. Takvi se ne zaustavljaju samo na dva ili tri otvorena profila, njima treba najmanje desetak da tako izraze bogatsvo svojih dubokoumnih izlučevina. Ovi su pored biseksualaca vrlo opasni za vaš duševni mir ako ih sretnete i u reali.

E da još spomenem i one dušice pune razumijevanja, čija je ulica opustjela otkad je zaobilaznica otvorena, pa visit na prozoru više nema smisla jer se ništa ne dogadja. Ali na netu. Njih prepoznajete po kilometarskim postovima koji počinju s “I ja sam to doživjela…”, a sadržaj podsjeća na beskorisne ali suosjećajne odgovore onih kvazi psihologa iz Mile ili Glorije, plus što takav»tješiteljski» post iskoriste da ishvale svoje sućutno biće.

Lajave, nihilistički nastrojene adolescente čije vrijeme tek dolazi. Jao ga se nama. Uspaljene, prištićave pubertetlije (oba spola) koji seksualnu glad zatomljuju tako sto su im postovi puni genitalnih organa u svim oblicima izražavanja. Nikako ne smijem zaboraviti politički osviještene iz dijaspore. Njih se susreće, naravno, na političkim topicima a postovi im najčešće počinju sa :» Ma šta vi znate, mi u Njemačkoj/ Švedskoj/ Americi…» Penzići su malobrojni, ali nisu zanemarivi. Kao i obično ne shvaćaju svijet oko sebe, a koriste i onu opće poznatu formulu za poboljšanje istoga: «U moje vrijeme toga nije bilo…» Naravno da nije. Ali vi ste nas doveli do ovoga.

I na kraju ovakvih kao ja.Ovisnika. Shame on me.

Ali ima nade i za mene. Eto, u zadnje vrijeme sam radikalno smanjila dozu. Iz dišpeta. Ustvari opet je pala opklada koju ovaj put 100% dobivam, što znači, dragi moj G, za Božić NEĆEMO ići na skijanje. Ne samo zato što ja ne znam skijat i mrzim snijeg već što imam jedno puno ljepše mjesto u vidu.

A sad se idem konektirat jer danas jos nisam prešla limit.

Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.