photo by LaChapelle 

 

 

Ovaj post pišem već mjesecima, post o “papici” kako moj dragi voli reć´ (kad smo se upoznali govorio je “idem žderat”, muškarčina moja), ali me već nakon par riječi počne prat nostalgija. Navale sjećanja na obiteljske susrete za Uskrs, kada su se kod dide okretali janjci, a on spravljao najbolje tripice na svitu i okolici. Ako bura nije jako solila, prostirao se dugačak stol, vani, na verandi, pod granama stare masline; žene bi slagale posudje pod budnim bakinim okom, a muški, naravno, zalijevali janjad na ražnju, a i sebe, pivom. Mi, djeca,  izmedju pitanja “kad će biti gotovo, ja sam glaaadannn…”, raštrkani po dvorištu, nabacani po drveću, razmiljeli po travi, izmišljali bi igre i kojekakve smicalice.   Zrak je mirisao na proljeće, na dom, obitelj, sigurnost, ljubav i smijeh…
To su bili trenuci u kojima sam,  gledajući lica mojih bližnjih, ozarena i opuštena, s kojih bi  nestajale bore usječene brigama, a radjale se one meke, bezbrižnog smijeha, osjećala duboki spokoj, poput onoga što ga nalaziš gledajući beskrajno plavetnilo mora namreškanog toplim lahorom. To su bili dogadjaji koji su u meni probudili ljubav prema kuhanju i prema hrani. Zato ne želim da se ovaj post cijedi od suza, jer ova tema to nikako ne zaslužuje.

Ne želim pisati ni o važnosti prehrane za naše zdravlje, još manje o dijetama ili receptima. Mada na ovom mjestu, onako spontano jel´, moram spomenuti kako me moja najdraža gastro stranica proglasila Cool Chefom mjeseca prosinca.

Hvala još jednom uredništvu Coolinarike, jer ma kako god se nekom ovo priznanje činilo trivijalnim, meni, eto, puno znači. Bez brige, sišla sam s ego tripa, ni to nije tema posta.

Zato sam posudila Mona Lizin smješak i šetam ga uokolo. Jer taj njen tajanstveni izraz lica, ukrašen mekim osmjehom koji se lagano razlijeva u samodopadnost, nije ništa drugo već rezultat Da Vincieve pohvale njenom kuharskom umijeću. Kako prozaično, reći će neuki. OK, pogledajmo Da Vincievo drugo, širom svijeta najpoznatije slikarsko djelo, Posljednju večeru. Isus je sakupio svoju družbu, podijelio im kruha i vina i obznanio što ga čeka. Mogao ih je skupiti i na nekoj livadi, brežuljku ili podrumu i jednostavno održati govor, ali on je to učinio za vrijeme jednog obroka. Slučajnost? U Bibliji ne postoje slučajnosti. Objaviti nešto uz  jelo ima posebnu težinu, osobitu važnost, svejedno da li se radi o lijepim ili lošim vjestima.

Nekad je bilo nezamislivo obitelj i prijatelje ne pozvati na ručak ili večeru i obznaniti datum vjenčanja ili očekivanje prinove. Pred nakrcanom trpezom punom raznoraznih delicija, ponosni budući otac kucnuo bi žličicom o čašu i drhtavim glasom, potpomognut blaženim osmjehom svoje bolje polovice, obznanio da je na putu nasljednik. Vijest bi bila dočekana eksplozijom radosti i ushićenja, dobre želje bi pljuštale poput tople ljetne kiše što nosi olakšanje i nadu u bezbrižnu sutrašnjicu. Zatim bi se ushićeno i dobrim vijestima poneseno društvo okrenulo ka trpezi, dizale bi se čaše, počela bi gozba praćena zvučnom zavjesom razgovora, šapta, smijeha i onog divnog zvuka kad porcelan zazvoni dodirnut žlicom. Zalogaji bi nosili bogatsvo okusa i mirisa, a nepca bi doživljavala orgazmička stanja uzvišenih otkrivenja.  

Najave odlaska  ili rastanka nalazile bi svoje mjesto negdje prije deserta, a vjesnik bi uzaludno igrao na kartu “slatko pobjedjuje gorko“. Na ovom mjestu bih poručila svima koji traže utjehu u hladnjaku: wrong place! Hrana ne pomaže pobijediti frustracije, hrana postoji da bi se u njoj uživalo.

Nezaboravna scena prežderavanja u  Monty Python´s The Meaning of life na vrlo skurilan način prikazuje kako završava želja da se smisao življenja usmjeri ka žlici. Ali postoje i filmovi u kojima mi  se zloupotreba namirnica duboko usjekla u pamćenje. Tek izašla iz puberteta, gledajući Tango u Parizu, saznala sam da se maslac može koristiti i u druge svrhe osim za namaz. U njegovoj lošijoj kopiji, 9 i pol tjedana, Rourke krca Basingericu svim što je našao u hladnjaku, a toga nije bilo malo. Neću nabrajati jer me  na samu pomisao spopada žgaravica, a erotski štimung nestao je nakon kiselog krastavca.
Postoji jedna scena, sa Sofijom Loren, u nekom starom talijanskom filmu (sjećanje me izdalo), gdje ona priprema špagete. Više je erotike u toj sceni nego u svim nastavcima naivne Emanuelle. Stoga me nije začudilo kada sam u Volveru, ugledala Penelope u sličnoj sceni, s istovjetnom vizažom. Ako je nekome za vjerovati onda starom liscu Almodovaru, u kom loncu leži erotika.
Kad Charlie Chaplin u Zlatnoj groznici sjeda pred tanjur na kom leži stara raskuhana cipela, snagom mašte  i ljubavlju prema detaljima posreduje između jave i sna i podržava moju teoriju o važnosti hrane za duhovni razvoj. Ne po načelu sitosti, to bi bilo prejednostavno, već na način da vjerom mijenjamo svijet. Svoj i onaj oko sebe. Sally je bila toliko uvjerljiva kad je u restoranu Harryu dokazivala kako se lako odglumi orgazam, da se gospodja za susjednim stolom ponadala istom doživljaju ako naruči ono što Sally ima na tanjuru.

Postoji još jedan film koji jednostavno moram spomenuti jer najbliže dočarava sve ono što ja tako bezuspješno pokušavam izreći u ovom postu: “Big Night”. Ne samo da na prekrasan način priča priču o ljubavi prema spravljanju hrane, a time i prema životu, već i metaforički prikazuje borbu umjetničke duše protiv nemaštovitih društvenih uvjerenja i predrasuda. Da nam je više ovakvih filmova možda nam djeca ne bi bježala u anoreksičnost, jer mediji danas postavljaju vrijednosti, dok je umjetnost u svim svojim oblicima zapostavljena.

Zato mi naslov posta nosi refren stare Oliverove pjesme Nadalina, jer se i danas sjećam kako bi ljudi živnuli kad bi začuli prve taktove, domaćice su postale objektom divljenja a erotika je pronašla put u kuhinju.
Prije nego su revni znanstvenici strpali sve čari afrodizijaka u jednu plavu pilulu, zaljubljeni su uživali u okusu šparoga, školjki, čokolade, šampanjca (nikako istovremeno) i jačali autosugestivnost. Može biti da viagra daje brze rezultate, ali što je erotičnije, gledati njega kako zalijeva pilulu čašom vode ili nju kako mu srkuće šampanjac s kože?

Dobar tek & cheers!