Kad Nadalina muti jaja…
Svaštara, Film, Kruh svagdašnji, Gastronomija | anno domini 2007
Ovaj post pišem već mjesecima, post o “papici” kako moj dragi voli reć´ (kad smo se upoznali govorio je “idem žderat”, muškarčina moja), ali me već nakon par riječi počne prat nostalgija. Navale sjećanja na obiteljske susrete za Uskrs, kada su se kod dide okretali janjci, a on spravljao najbolje tripice na svitu i okolici. Ako bura nije jako solila, prostirao se dugačak stol, vani, na verandi, pod granama stare masline; žene bi slagale posudje pod budnim bakinim okom, a muški, naravno, zalijevali janjad na ražnju, a i sebe, pivom. Mi, djeca, izmedju pitanja “kad će biti gotovo, ja sam glaaadannn…”, raštrkani po dvorištu, nabacani po drveću, razmiljeli po travi, izmišljali bi igre i kojekakve smicalice. Zrak je mirisao na proljeće, na dom, obitelj, sigurnost, ljubav i smijeh…
To su bili trenuci u kojima sam, gledajući lica mojih bližnjih, ozarena i opuštena, s kojih bi nestajale bore usječene brigama, a radjale se one meke, bezbrižnog smijeha, osjećala duboki spokoj, poput onoga što ga nalaziš gledajući beskrajno plavetnilo mora namreškanog toplim lahorom. To su bili dogadjaji koji su u meni probudili ljubav prema kuhanju i prema hrani. Zato ne želim da se ovaj post cijedi od suza, jer ova tema to nikako ne zaslužuje.
Ne želim pisati ni o važnosti prehrane za naše zdravlje, još manje o dijetama ili receptima. Mada na ovom mjestu, onako spontano jel´, moram spomenuti kako me moja najdraža gastro stranica proglasila Cool Chefom mjeseca prosinca.
Hvala još jednom uredništvu Coolinarike, jer ma kako god se nekom ovo priznanje činilo trivijalnim, meni, eto, puno znači. Bez brige, sišla sam s ego tripa, ni to nije tema posta.
Zato sam posudila Mona Lizin smješak i šetam ga uokolo. Jer taj njen tajanstveni izraz lica, ukrašen mekim osmjehom koji se lagano razlijeva u samodopadnost, nije ništa drugo već rezultat Da Vincieve pohvale njenom kuharskom umijeću. Kako prozaično, reći će neuki. OK, pogledajmo Da Vincievo drugo, širom svijeta najpoznatije slikarsko djelo, Posljednju večeru. Isus je sakupio svoju družbu, podijelio im kruha i vina i obznanio što ga čeka. Mogao ih je skupiti i na nekoj livadi, brežuljku ili podrumu i jednostavno održati govor, ali on je to učinio za vrijeme jednog obroka. Slučajnost? U Bibliji ne postoje slučajnosti. Objaviti nešto uz jelo ima posebnu težinu, osobitu važnost, svejedno da li se radi o lijepim ili lošim vjestima.
Nekad je bilo nezamislivo obitelj i prijatelje ne pozvati na ručak ili večeru i obznaniti datum vjenčanja ili očekivanje prinove. Pred nakrcanom trpezom punom raznoraznih delicija, ponosni budući otac kucnuo bi žličicom o čašu i drhtavim glasom, potpomognut blaženim osmjehom svoje bolje polovice, obznanio da je na putu nasljednik. Vijest bi bila dočekana eksplozijom radosti i ushićenja, dobre želje bi pljuštale poput tople ljetne kiše što nosi olakšanje i nadu u bezbrižnu sutrašnjicu. Zatim bi se ushićeno i dobrim vijestima poneseno društvo okrenulo ka trpezi, dizale bi se čaše, počela bi gozba praćena zvučnom zavjesom razgovora, šapta, smijeha i onog divnog zvuka kad porcelan zazvoni dodirnut žlicom. Zalogaji bi nosili bogatsvo okusa i mirisa, a nepca bi doživljavala orgazmička stanja uzvišenih otkrivenja.
Najave odlaska ili rastanka nalazile bi svoje mjesto negdje prije deserta, a vjesnik bi uzaludno igrao na kartu “slatko pobjedjuje gorko“. Na ovom mjestu bih poručila svima koji traže utjehu u hladnjaku: wrong place! Hrana ne pomaže pobijediti frustracije, hrana postoji da bi se u njoj uživalo.
Nezaboravna scena prežderavanja u Monty Python´s The Meaning of life na vrlo skurilan način prikazuje kako završava želja da se smisao življenja usmjeri ka žlici. Ali postoje i filmovi u kojima mi se zloupotreba namirnica duboko usjekla u pamćenje. Tek izašla iz puberteta, gledajući Tango u Parizu, saznala sam da se maslac može koristiti i u druge svrhe osim za namaz. U njegovoj lošijoj kopiji, 9 i pol tjedana, Rourke krca Basingericu svim što je našao u hladnjaku, a toga nije bilo malo. Neću nabrajati jer me na samu pomisao spopada žgaravica, a erotski štimung nestao je nakon kiselog krastavca.
Postoji jedna scena, sa Sofijom Loren, u nekom starom talijanskom filmu (sjećanje me izdalo), gdje ona priprema špagete.
Više je erotike u toj sceni nego u svim nastavcima naivne Emanuelle. Stoga me nije začudilo kada sam u Volveru, ugledala Penelope u sličnoj sceni, s istovjetnom vizažom. Ako je nekome za vjerovati onda starom liscu Almodovaru, u kom loncu leži erotika.
Kad Charlie Chaplin u Zlatnoj groznici sjeda pred tanjur na kom leži stara raskuhana cipela, snagom mašte i ljubavlju prema detaljima posreduje između jave i sna i podržava moju teoriju o važnosti hrane za duhovni razvoj. Ne po načelu sitosti, to bi bilo prejednostavno, već na način da vjerom mijenjamo svijet. Svoj i onaj oko sebe. Sally je bila toliko uvjerljiva kad je u restoranu Harryu dokazivala kako se lako odglumi orgazam, da se gospodja za susjednim stolom ponadala istom doživljaju ako naruči ono što Sally ima na tanjuru.
Postoji još jedan film koji jednostavno moram spomenuti jer najbliže dočarava sve ono što ja tako bezuspješno pokušavam izreći u ovom postu: “Big Night”. Ne samo da na prekrasan način priča priču o ljubavi prema spravljanju hrane, a time i prema životu, već i metaforički prikazuje borbu umjetničke duše protiv nemaštovitih društvenih uvjerenja i predrasuda. Da nam je više ovakvih filmova možda nam djeca ne bi bježala u anoreksičnost, jer mediji danas postavljaju vrijednosti, dok je umjetnost u svim svojim oblicima zapostavljena.
Zato mi naslov posta nosi refren stare Oliverove pjesme Nadalina, jer se i danas sjećam kako bi ljudi živnuli kad bi začuli 
prve taktove, domaćice su postale objektom divljenja a erotika je pronašla put u kuhinju.
Prije nego su revni znanstvenici strpali sve čari afrodizijaka u jednu plavu pilulu, zaljubljeni su uživali u okusu šparoga, školjki, čokolade, šampanjca (nikako istovremeno) i jačali autosugestivnost. Može biti da viagra daje brze rezultate, ali što je erotičnije, gledati njega kako zalijeva pilulu čašom vode ili nju kako mu srkuće šampanjac s kože?
Dobar tek & cheers!
16.01.2007. u 20:33
O hrani na tisuće načina. O hrani na tvoj način. Izvrsno.
Hrana isprepletena u melankoličnom i lirskom opisu obiteljskih svečanosti do sprdanja s nekakvim pilulama današnjice. Odlično. Drago mi je da se tu našlo mjesta za jedan od meni omiljenih Pythonovih ostvarenja. Suzdržat ću se od hvalospjeva na račun ovoga posta, ali je i iz njega očito da je u kuhinji, u dobro pripremljenoj papici, i u dobro serviranoj, i naravno, polako konzumiranoj, često više erotike nego negdje gdje bi je kao fol trebalo biti.:-)
Moram priznati da Da Vincija nisam nikada promatrao kroz ovu lupu, ali sad mi nešto govori da si u pravu
16.01.2007. u 23:15
Ja se nisam htjela suzdražati od hvalospjeva, al sad mi čisto neugodno nakon što je bloso reko da hoće…
Ovo s Tangom me podsjeća na to da sam ga gledala ne poslije, nego usred puberteta. S mamom. S njom sam gledala i ovaj sa Sofijom. Totalni crnjak.
Slijedom asocijacija na tvoj članak upadaju mi jestivi naslovi Čokolada a posebice Kao voda za čokoladu, fantastični film o kuharu s izgubljenim osjetom okusa Jedi, pij, muškarac, žena, slika s Buendijama, koliko god bila gadljiva, kada se Slonica i jedan od blizanaca natječu u prežderavanju, a dakako i ona kada dobar seks utječe na broj zečeva istoga Buendije. Tu je i scena iz Bilo jednom u Americi kada je šampita pobijedila prvi odlazak prostitutki koja je plaću primala u kolačima. A Šunka, šunka, isto je igrala Cruzica, pa Prosut i madelaine…
Uf, baš si me fino usmjerila…
17.01.2007. u 7:01
Čini mi se da su sintagmu “ljubav ulazi kroz želudac” izmislili debeli muževi, za vrijeme izležavanja nakon deset ženičinih sarmi. Dakle, hrana radi hranjenja. Ti si ovu sintagmu poništila, jer po tebi, ako ljubav ulazi kroz želudac, hranu najprije “opipaju” doslovna sva osjetila. Dakle, hrana radi potpunog uživanja. To volim
Na pamet mi pada više filmskih ostvarenja na zadanu temu, pa budući da vjerujem da će mogima to biti dobar šlagvort za komentiranje, nabacit ću sličicu legendarne scene iz filma “‘Ko to tamo peva”, kad S. Štimac s pohanim pilećim batakom u ruci, ljubi N. Arnerić.
A tek poseban značaj “nedjeljnih ručkova” u “Imam dvije mame i dva tate”
Post koji budi mnoštvo asocijacija, i u flashevima producira divne slike, ne samo iz svijeta filma. Treba li ga pohvaliti? Svakako, jer je izvrstan
17.01.2007. u 19:40
Bloso, DaVinci je bio genijalac, ali nije zaboravljao zemaljske užitke
MurtilaFjora, da ti znaš koliko sam “patila” filtrirajući filmove zbog dužine posta. Zato ti zahvaljujem što ih ti spominješ u svom komentaru
sklblz, razlog da spominjem filmove (što će nekoma i biti šlagvort, kao i tebi i Murtili) je vrlo jednostavan: te scene smo svi slično doživjeli i asocijacije su slične, a time i doživljaj onoga što sam željela izreći. Eto i te scene koje ti spominješ su legendarne i hvala ti na njima
18.01.2007. u 16:12
Kad se najedem, bez obzira na kvalitetu obroka, jedina akcija za koju sam spreman je erotsko glađenje po trbuhu.
19.01.2007. u 11:42
Bbop, taj dio sam (nakon obroka) sam ispustila u mom postu. Sad vidim da bi bilo dobro i tome potrošiti koju riječ.
19.01.2007. u 21:10
Joj draga Studena, da ti znaš koje ja muke imam s tobom i komentarom
Pisala sam ga već nekoliko puta, pa brisala jer sam mislila da ćeš mi reći da pretjerujem. Pokušavam se suzdržavati, a to mi baš nekako i ne leži 
Uglavnom, apsolutno sam sigurna da si izvrsna kuharica, da to znaš i drugima prenjeti i uopće me ne čudi izbor tebe kod Coolinarike kao Cool Chefom mjeseca prosinca. Znaju ljudi 
))
)
Uostalom, sjećam se linka kod mene na tebe. Pisalo je: Studena..sve što radi, radi izuzetno dobro
Psttt…ovo je bilo najsuzdržaniji komentar od svih mojih pokušaja
20.01.2007. u 0:09
Draga Studena, navratih začas, da Ti barem mali, ali bezbeli srdačni, (n)ovogodišnji voooZdrić pun dobrih želja tu ostavljam… nažalost, doista mi i nema vremena da se sad na miru (ovdje) načitam…
20.01.2007. u 15:37
Za jednu studenticu, kuham neuobičajeno često (svakodnevno) i neoubičajeno raznoliko (nešto više od 3 vrste jaja). Usudila bih se prenjeti i komentare “kušača” - vrlo dobro do izvrsno! Veseli me kuhati, naročito za druge. Volim tu kretivnost, ponekad onaj neki “logički preklop” koji u sekundi razlikuje jelo od jela, ondnosno ona neka caka ili začin koji dodatno umetnem pa klasično jelo postane upravo fantastično. Ipak, imam ja još puno toga za naučiti i ispraksirati. Opet ti je tema izvrsna, a jako me razveselio tvoj link na Coolinarki, jer mi se jako dopada taj koncept koji na tom portalu imaju. Još, sad, u sprezi sa tobom! Baš izvrsno! Više ću prošunjati tamo ovih dana. U međuvremenu, dobart tek!
)
20.01.2007. u 19:53
Jesti da bi se živjeli ili živjeti da bi se jelo? Ovo pitanje(ili neko slično, nisam više siguran, skleroza čini svoje) je bilo važan faktor filma Umorstvo a’ la carte (bilo je i prijevoda Tko ubija velike kuhare Europe?) negdje sredinom osamdesetih, sjeća li ga se itko? U toj su se simpatičnoj (ali ne posebno značajnoj) komediji glave gubile radi toga koristi li se maslac ili margarin, tako da mi se čini da sasvim fino pristaje u ovaj Podsjetnik o hrani u umjetnosti.
21.01.2007. u 19:57
Trill, tvoja suzdržanost me skoro bacila u brigu
Švabice, pozdravljam te i nadam se da si dobro
svjetioničarka,bit´ će mi drago vidjeti te i na Coolinariki
štošta se tamo može naučiti.
petar pan, dobro došao
filma pod tim naslovom sjećam se kao ekranizacije jednog Agatha Christinog romana, ali mislim da mu sadržaj nije bio isti. Sve u svemu zvuči vrlo interesantno, a poznavajući kolerične kuharske primadone, ne čudi me i da su glave padale 
21.01.2007. u 22:22
večeras sam se načitao,.ako se to može reći za dva posta..i njije bilo loše rovariti po skrivenim tajnama i saznanjem da si ipak “ćirila”(pušila)kako to nišlije vole reći,.hrana:))..ja volim hranu odnosno uživam u hrani,poklonik sam one laganije riba,riža krompirići,janjetina i sl,.no neću pobjeći od stola kad je u pitanju i teška artiljerija…zanimljivo razmišljanje,o hrani se može pisati kao o moru ili ljubavi,pa čak postoji i ona izreka,mislim da je japanska,da ljubav ulazi na stomak;)..mada mislim da sam se prvi put zaljubio jako gladan…pozdravljam te studeni,.rijeđi sam u ovom virtualnom svijetu uopće,sali te zaboravio nisam::)
22.01.2007. u 22:24
Gugo, cijeli život otkrivamo stvari za koje mislimo da su nam poznate. To je njegova ljepša strana
Rubia, kad se sjetiš, javi se, ja sam odustala :/
23.01.2007. u 10:03
Uživati u hrani treba moći i znati… Divim se svima vama koji imate vremena više od pola sata za pripremiti ručak. Rad u dvije smjene izbacio je svaku romantiku kuhanja iz mog života, hihihi.
23.01.2007. u 14:12
Odličan post, draga Studena.
Tako bi trebalo biti. Ali to je već recept za nešto mnogo delikatnije i dublje, značajnije, na čemu i svi lijepi recepti koje iščitavam iz tvog posta imaju samo zahvaliti.
23.01.2007. u 22:16
Opet ja. Ne bih htio pokvariti užitak ovog posta, ali uz nezaboravne scene raznoraznih hranjenja u nezaboravnim filmovima, sjetih se nekih nezaboravnih scena hranjenja u nezaboravnim kazališnim predstavama.
Zbog prozaičnog razloga, brzog mijenjanja scene, uvijek bi jeli iz praznih tanjura. Ah, rekvizita, - rekli bi.
24.01.2007. u 21:55
Pjesmo, “divim se svima vama…”??? Ja se divim svakome tko zna da nije samo kuhanje važno da bi se jelo svim osjetilima
Viviana, to je još jedan prokušani recept za lijep život
sklblz, u dobroj kazališnoj predstavi nisu ni potrebni puni tanjuri: ljubitelji kazališta poput tebe i mene, znaju osjetiti mirise i kad ih nema
25.01.2007. u 21:37
Trnci me prođu kad se sjetim kak smo ko klinci pivom zaljevali pečenog janjca dok ga je dida okretao na ražnju… Za to vrijeme je baba kuhala juhu koja se spremala po principu: litra vode na kilu mesa.. priloga tek toliko da nije solo meso, mada nitko nije za priloge bio posebno ni zainteresiran uz tako dobru janjetinu i juhu… malo kruha ispod peke, malo salate od poma i to je to… al nema toga više, živi se u gradu, pod pauzom na poslu odem kupit neko voće da preživim do ručka dok sva ekipa gabla ili u mc donaldsu ili u boniti… katastrofa… a sad su tu i te udruge koje se brinu za prava janjaca i paradajza i nema više babine juhe… a ni babe više nema… i sve odlazi u lijepi k… ostaje samo sjeta za starim običajima, i skupljanje snage i volje za privikavanje na nove… živjelo 20. stoljeće i jebeš sve udruge za ljudska prava…
ajd ok, neću više srat ni bulaznit… zezam se ja, samo sam htio pohvalit tvoj novi blog-sajt kaj god da je.. poz
27.01.2007. u 20:02
i ja bi se htjela smijati poput mona lise. samozatajno. jebat ga sad…
29.01.2007. u 14:35
Sjecam se i sama bas takvih obiteljskih okupljanja i nutkanja hranom u vrijeme dok sam bila dijete. Uobicajeni komentari za stolom su bili; nu ajde, vidi kako je ukusna ova juha i mrtvog bi iz groba uzdigla…ovo s mrtvima je uvijek palilo i ja bih nekako silom posrkala tu zasitnu i slanu, toplu tekucinu.:)
Danas je drugacije, nijedan obrok ne mogu zapoceti bez juhe jer ona me doslovno okrepljuje a da o ucincima ostalih obroka ne pricam previse.;)
Nego, kako se svi u komentarima prisjecaju prizora iz raznoraznih filmova gdje postoji snazna poveznica izmedju hrane i erotike a ja se ne mogu trenutno sjetiti nijednog koji ovdje nije spomenut, preporucam ti jednu duhovitu knjigu koja me po tom pitanju vise nego odusevila a to je “Afrodita, price, recepti i drugi afrodizijaci”, poznate cilenaske spisateljice Isabel Allende. Ta je knjiga satkana od ljubavnih eseja, abecede afrodizijaka, recepata u kojoj se na osebujan nacin slavi zivot, hrana i erotika. Nadam se da te moja preporuka nece razocarati.;)
Takodjer cestitam ti i na izboru za “cool chef-icu” mjeseca…uvjerena sam da je titula zasluzena.:)
30.01.2007. u 18:59
:-)
31.01.2007. u 12:17
chupps, lijepo da si navratio
ista priča: kao dijete govorila sam da mi je juha dosadna, a danas uživam u svim varijacima koje postoje 
wanda, nabaci ga. smješak, mislim. pa neka pogadjaju, ima li ili nema tajni
draga MO, juhica nekad i danas
Hvala ti za preporuku, drago mi je da nam je i lektira slična: Isabel Allende je već odavno na mom regalu
Blosiću i tebi