Kad u raju procvjeta jabuka…
Svaštara, Kruh svagdašnji | anno domini 2006
Susjedi i (dobro)susjedski odnosi su oduvijek bili zahvalna tema, naročito u društvu kad zapne razgovor, pa netko provali «Joj kak me danas susjed naživcirao…»
Već godinama nemam frku sa susjedima, pa nisam pretjerano sudjelovala u takvim razgovorima. Osim toga, primjetila sam da pogodjeni postaju kao opsjednuti time što im susjed radi:
«Nosio je smeće u 6 sati ujutro…»
«Puši cigaretu za cigaretom!»
«Otvara prskalicu za travnjak točno u 5h!»
«Taj kreten sluša po cijeli dan samo folk muziku!»
«Nikad ne dolazi doma prije ponoći, žlundra jedna!»
Živim u kući u kojoj je 5 stanova i ordinacija za osteopatiju. Stanovi u prizemlju imaju i veliki travnjak oko kojeg se brine «hausmeister».
Prije nekoliko mjeseci odselili su se stanari s dvoje male djece i u zgradi je postalo tiho kao u grobu. Nije da mi smeta, uživam u tim tihim predvečerjima na balkonu, zavaljena u ležaljku i s dobrom knjigom, a ostali čini se imaju slične navike, jer češće čujem komarce u potrazi za večerom, nego susjede.
Ali u svakom raju raste drvo kušnje, pa je tako i naše urodilo plodom.
Nedavno smo dobili nove susjede, bračni par od nekih pedesetak godina. Ona, sitna, suha i košćata, izblajhane bubi frizure i glasa koji se ne zaboravlja. Prvi put kad mi se obratila (neizbježan susret na stubištu) ustuknula sam od decibelne snage njenih glasnica i jedva se suzdržala da uši ne pokrijem rukama. Jer zvuk koji je potekao iz tog krhkog grla prodirao je poput pneumatičke bušilice i derao zidove eustahijeve tube snagom najdebljeg šmirglpapira.
Istog trena bijah suočena sa strašnom istinom: vrata raja su zauvijek zatvorena.
Tek kasnije, u sigurnosti stana, prisjećam se da je pored nje još netko stajao. I shvatim da sam previdjela čovjeka od nekih metar i devedeset, jer me onaj turbo mlaznjak džepnog izdanja vizuelno i auditivno pošamutio.
Otkako sam se vratila s reha koristim se svim raspoloživim izgovorima kako bih izbjegla poziv na «čašicu razgovora». Obzirom da mi je sva rodbina u Hrvatskoj ne mogu izmišljati bolesne tetke i onemoćale bake ovisne o mojoj stalnoj nazočnosti. A i dragi, inače cool i s bezgraničnom tolerancijom, ulazi sve češće u stan panično zaključavajući vrata iza sebe.
Ne jednom (naročito dok me nije bilo) bi otvorila vrata baš kad bi on pokušavao bešumno promaknuti do našeg stana. I onda je cijela zgrada orila a svi stanari bili upoznati gdje sam, što sam i zašto sam.
«Aaaaaa na rehiiiiiii!!!!!!! Ah, jadniiiii viiiii samiiiiiiiii domaaaa!!!!!! Pa kakooooo sveeeee stižeteeeee???? Aakoooo vam treeebaaaa pomooć, tuuuu saaaam, samo pozvoniteeeee, baaaš saaaam peklaaaaa kolaaaaač, uđiteeeeee, uđiteeeeee….»
Ubrzo smo saznali da se on zove Hansi, a ona Gertrude zvana Mausi (Mišić ?!?). Mausi se vrlo brzo pobrinula da nestanu ugodna popodneva i tiha predvečerja. Knjiga bi mi letjela iz ruku kad bi se vrtom zaorilo «Haaansiiiiiii!!!!!»
Na balkon sam izlazila s grčem u želucu i spremna na skok. Ne s balkona, naravno. Ali teško je objasniti u par riječi na što ste spremni kad vas podjari onakav glasić.
Zato me uopće ne čudi da od Hansija još nisam čula ni riječ. Ali ga je posvuda za vidjeti:
Hansi striže travnjak («Hansiiiiii, lijevo, lijevo Hansiiiii!!!! Takoooo, bravooo, bravooo!!! Ne, natrag, ma naatraag, Hansiiiiii!!!!…)
Hansi postavlja suncobran («Hansiiii, još malo višeee, ne, ne, na lijevoooo, Hansiiiii!!!»)
Hansi vješa veš (da dragi moji )(«Hansiiii, naprijed dolazi sitni veš, Hansiiii!!!»)
Hansi u krevetu («Hansiiii!!!! Lijevo, Hansiii, još lijevo, sad ravno Hansiiii, ravnoooo, da tu, ooo Hansiiiii, još malo ravno, još…Hansiiiii!!!!)
Ovo zadnje sam izmislila. Zahvaljujem nebesima da im spavaća ne graniči s našim stanom. Takav live hardcore vam može zauvijek uništiti želju za seksom.
Neki dan u sandučiću nađem poziv za subotu popodne. Hansi ima rođendan i bit će počašćen našim prisustvom. Dragi se smijulji dok pakira koferče. On je u to vrijeme na službenom, nek´ pozdravim Mausi, kaže. Panično smišljam ispriku, a znam unaprijed da je nema. Svi na godišnjem, u kinu se još nije promijenio film, preostaje mi opcija iz loših komedija: da sjedim cijelu večer u mraku i hodam na prstima. ´Oću vraga, ipak radije sjedim uz raštimane gajge Mausina grla.
Točno u 19 nula-pet, prekrižim se i pozvonim. Otvara Hansi, uznojen, na mršavom tijelu leprša havaji košulja, stisnuta u struku zelenom pregačom na kojoj se kočoperi okrunjeni žabac i krekeće «Kiss me».
«Zgodna pregača» kažem i zavrćem grlić flaši vina kako bih se odvratila od namjere da prasnem u smijeh.
«Aha» odvraća odsutno Hansi i gladi nabore «Geschenk… Mausi…»
Ostatak večeri je proveo izmedju grila i kuhinje. Hansi, donesi ovo, Hansi odnesi ono. Hansi pazi na grill, Hansi jel´ to počela kiša? Hansiiiiii…..
A Mausi sjedi, napirlitana, lice joj sjaji od preteške šminke kao mjesec iznad karipskog otočja.
I Mausi sve vidi i sve čuje, Mausi o svemu ima pojma i vodi 5 razgovora odjednom. Nakon 10 minuta shvatim da su uzvanici ustvari susjedi iz naše i susjedne zgrade. Nema prijatelja, nema rodbine.
I dok Hansi poskrivećki žvaće komad kobase, Mausi u maniri Grete Garbo okuplja oko sebe mušku publiku, hihoće, cijuče, mekeće, grakće, a auditorijum sjedi, ne miče se, nadajući se da će nepomičnošću umanjiti bol u ušima.
Ženski dio ima više sreće, nakon što me pet puta pitala di mi je dragi, ostavila me na miru, pa sam se s još par supatnica i plastičnim tanjurom napunjenim raskašenom «nudlsalat» i masnim komadom mesa povukla u mirniji kut vrta.
Tamo smo se, kako se i doliči pravim susjedama, isčuđavale Hansijevoj stoičkoj predanosti i naravno, vrlo uljuđeno prosipale otrov po njegovoj boljoj polovici. Tu i tamo uhvatile bi pokoji molećivi pogled zarobljenih argonauta, ali njihove uzdanice nisu imale namjeru tako brzo organizirati akciju spasavanja. Čemu žurba? Ovo je dobra prilika da se podsjete kakvi su zapravo sretnici…
«Jadan Hansi…» uzdahne jedna. Nikako mi ne uspijeva s njom podijeliti to sažaljenje. Svatko od nas, svjesno ili nesvjesno, bira svoju «Mausi» koja nas pribija na križ vlastitog egoizma, ako to dozvolimo. Možda Hansi ima potrebu da na taj, ekstremni način, proživi život udvoje. Možda ne posjeduje vlastite snage koje će ga voditi kroz svijet, možda je zaista Mausi ta njegova snaga i putokaz.
Ipak, nekoliko sati kasnije, u miru doma svoga, dok slušam Mausino naredjenje «Hansiiiii, odnesi smećeeeee!!!» pomislim blesasto :»I ne vraćaj se više, Hansi, bježi i ne okreći se….»
