Ispričavam se onima koji čekaju nastavak, ali u zadnje vrijeme me ne ide pisanje. Uzrok nije samo posao i manjak vremena. Prije nekoliko tjedana su dvije, meni jako drage osobe, zauvijek otišle a ja ne znam objasniti zašto me njihova smrt toliko okupira.
Dvije sestre (nismo u rodu), obje prilično bolesne i u poodmakloj životnoj dobi, sa životnom pričom u kojoj dominira bolest i prilično teški udarci sudbine.
K tome, ova tema ima i direktne dodirne točke ne samo s njima već i sa dva člana moje obitelji koji su podlegli bolesti raka i na kraju, podsjeća me i na moje osobno iskustvo koje sam imala prije 7 godina nakon jedne teške povrede ramena: dvije godine borbe protiv bolova.

Osim toga nisam baš ljubitelj ovakvih postova jer zahtijevaju čvrste i jasne argumente, a to znači i kilometre dosadnog i suhoparnog teksta. Mogla bih si uveliko olakšati posao pa napisati “Što koga briga što ja činim izmedju moja četiri zida“, ali taj argument me nemilosrdno podsjeća na bivšeg susjeda iz “onih vremena”, oficira JNA, koji je baš tim riječima otpraćao od nas pozvanu (tadašnju) milicijsku patrolu, jer su nam krikovi pretučene žene i plač zastrašene djece ledili krv u žilama; ili na tipa u istom gradu, koji je pod istom izlikom, u kadi svoje kupaonice, svoga stana u visokokatnici, klao svinje; ili na ženu čija je beba umrla od gladi dok se ona opijala do besvjesti, a obrana pred sudom joj se bazirala na rečenici “ipak izmedju svoja četiri zida, a ne na ulici kao drugi”…

Taj argument, uz obvezatnu, a već do bola olinjalu, parolu o osobnim pravima i slobodama, ne drži vodu. Ne u raspravama u kojima je nivo iznad birc-small-talka. A ako nešto ne podnosim, onda su to upravo takve rasprave, a tu se uključuje i zadriglost zakonskih donosioca koji pod izlikom da se radi o dobrobiti društva, ustvari čuvaju interese moćnika.
U današnje vrijeme pričati o dobrobiti društva, a istovremeno subvencionirati industriju duhana, reklamirati alkohol, poticati igre na sreću, mamiti kreditima kojima će povećati potrošačku moć, nije ni smiješno ni žalosno već do korijena pokvareno. Kamo god se okrenete vrebaju ovisnosti koje nam podmeću isti oni koji si uzimaju za pravo zabraniti marihuanu. Isti oni koji se kunu da nas štite od nas samih, istovremeno ukidajući sve mogućnosti koje će nas štititi od njih.

Jer zahvaljujući njihovoj politici potrošačkog društva, svi mi smo već odavno postali ovisnici, ne samo o onom “osnovnom” komoditetu (topla voda, krov nad glavom, odjeća, obuća, prevozna sredstva) već i o stvarima koje ne nose nikakvu korist, osim što se ubrajaju u trofeje pod: “IMATI“.

Imati ili posjedovati, kako vam drago, je najteži oblik ovisnosti. Samo naizgled, funkcija posjedovanja je da nam život bude lakši i ljepši. Pomnije promatrajući, shvatit ćemo da “lakše i ljepše” posjeduje jako mali broj u odnosu na one što se cijeli život i na sve moguće načine dovijaju da dodju do tog posjeda. Veliki dio neće nikad imati ni šansu da uopće bude u mogućnosti osigurati bar minimum koji će im život učiniti ne ljepšim, nego dostojnim čovjeka. I eto rezultata: razdor, mržnja, kriminal, kultovi lažnih vrijednosti, ratovi.

Ako vam se čini da zvučim prokomunistički, dobro vam se čini. Ako vam se čini da previše globaliziram, mogu ja i specifičnije mada znam da nam je svima poznato o kojim (legalnim) ovisnostima je riječ:
počet ću s potrošačkom ovisnošću koja se širi poput kuge. Već je odavno “nešto imati” izašlo iz granica osobnih potreba i zadovoljstva, danas je to stvar prestiža, nešto što se “mora imati”.

Prije 20 godina freakovi su bili čudaci opsjednuti nečim, danas je cool biti tehnički, muzički, filmski, gastronomski, jetseterski freak, koji je u stanju dva dana stajati pred dućanom ne bi li medju prvima kupio “i-Pod”, preskupu stvarčicu koja ga na kraju baca u očaj zbog nemogućnosti da masa vidi da je on i posjeduje.

Još prije 15 godina djeca su se veselila šarenoj lopti ili biciklu, danas je to play-station ili auto. Koristeći prvo naučit će kako efikasno uništiti sve što se kreće, a naučeno će širiti i u real-life jer granice već odavno nisu prepoznatljive.
Koristeći drugo, želja za adrenalinom koji curi na uši ubija strah od vlastite smrti, a odgovornost za tudji život izaziva podsmjeh i prezir.
Škola više nije mjesto gdje se stječe znanje, već modna pista imućnih i dobra prilika siromašnima da uz nasilje dodju u posjed onoga u čemu se oni prvi šepure.

Još prije 10-tak godina, obitelji su odlazile u prirodu, ganjali onu šarenu loptu i roštiljali, danas se laktare po MacDonaldsu gutajući genetski friziranu govedinu i pomfrit ili plaze po velelebnim trgovačkim centrima dok ne dobiju gastritis, što od fast-fooda, što od muke i napora u osmišljanju načina kako da postanu vlasnici onog mega-kino-plazma-tevea i uživaju u dolby-stereo ozvučenju u podstanarskih 40m2.

Alkohol: nekad su se pijanci skrivali po mračnim krčmama utapajući luzersku tugu u žuji, danas je cool svakog vikenda buditi se u hitnoj ispumpanog želuca. Kolektivno oblokavanje, bez obzira na mjesto, vrijeme i prigodu postaje sve prihvatljiviji društveni event, riječ alkoholičar više ne asocira na cirozu jetre, radnu nesposobnost, nasilje i uništene obitelji, već na partys, druženje, socijalnu integraciju.

Duhan: kad dijete od deset godina zapali cigaretu, koja mu je u svakom trenutku dostupna, nezrelo umišlja da je odrastao. Kad odrastao čovjek zapali cigaretu hinjenom indolentnom nezrelošću ignorira činjenicu da je svakom cigaretom sve bliže raznoraznim boleštinama koje će mu skratiti vrijeme življenja. Ili produžiti vrijeme patnji i bolova. A u to vrijeme svjesno uvlači svoju djecu i sve one koji ga trebaju i računaju na njega, najčešće iz emocionalnih razloga.

Tablete: ovo je najbolji dokaz o etičkoj svijesti onih koji nas uvjeravaju da je zabrana marihuane itekako potrebna. Uzimajući u obzir činjenicu da je farmaceutski lobi jedan od najjačih u svijetu, takva tvrdnja je više nego opravdana. Više o tome u drugom dijelu posta, ovdje ću samo napomenuti da postoji više studija koje dokazuju kako broj ovisnika o tabletama nekoliko puta nadilazi broj ovisnika o ilegalnim drogama.

Igre na sreću: još jedna, nametnuta i društveno prihvatljiva ovisnost. Ne tako davno izašla iz svijeta podzemlja, danas na svakom ćošku pristupna, nudi snove o brzoj i lakoj zaradi, a donosi srozavanje u još veću materijalnu i duhovnu bijedu.

Sve nabrojano, već odavno je izašlo iz granica “normalnog konzumiranja”, socijalni i društveni level je sve niži, nekad nepoželjne devijacije postaju mjere prestiža.
A u svemu tome, netko tko MORA nabaviti par grama marihuane, kako bi olakšao muke, na smrt bolesne, najdraže osobe i tako joj priuštio zadnje trenutke života bez jauka i nepodnošljivih bolova, taj netko će se tretirati kao kriminalac, kao najgori društveni otpad, kao netko tko se bavi ilegalnim, društvu štetnim djelovanjem.

U drugom dijelu ću pisati o potrebitosti legalizacije marihuane u medicinske svrhe, jer to je ustvari razlog zbog kojeg je sadašnji zakonski stav jednostavno neprihvatljiv.

« Strah od Mraka ili kako se HRTV boji da istina ne izadje na svjetlo
Medjunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama »



Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.