Proteklih dana u Hrvatskoj bili smo svjedoci masovnim (ali pravednim) suđenjima na kojima su optuženici po starom dobrom običaju završili na prvoj banderi. Pedro, Jovo, Bando, Sando & Co platili su za nedjela, a mi se sad  možemo mirne duše posvetiti današnjem danu, pepelnici, i onom što on nosi: počinje vrijeme posta, vrijeme u kojem nam se velikodušno pruža prilika da očistimo svoje tijelo i duh od raznoraznih grijehova, sakupljenih tokom prošle godine.

To znači odreći se svih stvari koje su nam srcu prirasle ili zbog kojih nam je salo naraslo, a to bi se odnosilo najprije na hranu. Meso, slatkiši i kojekakve đakonije trebale bi biti prognane s trpeze, što je u stvari  u 80%  Hrvata svakodnevica, pa neće ni primjetiti razliku. Onih 20% preostalih, otkupljenje svojih grijeha provode uglavnom preko stranjskih žiro računa, tako da su i tu stvari nepromijenjene.

I taman kad pomislim koji smo mi blaženi narod, uzor poslušnosti i pokore, dika crkve i države, začuju se prijekorni glasovi, tamo iz bijelog svijeta,  predbacujući nam  povećanu potrošnju šećera. Ma dobro, ajd´ sad, stvarno nije u redu,  ljudi našli neku zalihu još iz pretprošle države, pa rekoše da se ne pokvari. Ako su krivi, stići će ih korizmena kazna, koja ih je ionako 91. sustigla i prestigla.

“Ali to se ne broji,” viču bezgrešnici, a najglasniji su, naravno, Izraelci, što je nekako i razumljivo jer oni posjeduju monopol na ukazivanje tuđih grijehova. 

“Ne tako davno, od 1941 do 45, trošili ste isti šećer, a zna se kako završava pretjerano konzumiranje istoga!” Nego kako nego znamo. A to bi se moglo uzeti pod olakotnu okolnost. Narod koji sam sebi  priskrbi dijabetes ipak zaslužuje zrno suosjećanja.

Moram priznati, iako ovog spornog šećera ni vidjela nisam, osjetila sam se malo posramljena gledajući stejtment Izraelskih glasnogovornika i slušajući oštre prijekore tih pravednika. Lijepo molim, kliknuti ovdje, neka to bude kolektivni neugodnjak, jer iako smo mala država uspjelo nam je dignuti svece na noge i uzdrmati inače  harmoničnu svjetsku situaciju, a to se ne događa svaki dan jer  liga s najvećim zagađivačima nam je nedostižna, a za terorističke huncutarije smo prekomotni.  

Glupost u obliku ministarskih kreatura imamo u izobilju, ali nema potražnje kad ih vani nitko ne kuži. Kao da je to neki nedostatak, ne kužimo mi ih ni mi, pa nam opet ministruju.

E lipi moji, nije da ja volim cukar. Ali ne volim ni kad mi oni s putrom na glavi sole pamet. Ekola.

(U slučaju da vam je promaklo, iza crvenog fonta su linkovi koji upotpunjuju tekst…)

 

« Prigodna čestitka za Valentinovo a´la Putin
Oh my God, it´s Oscar again… »



Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar na post. Ping je trenutno isključen.