Kako slijedećih dana preživjeti Oskaromaniju koja  od ranih jutarnjih sati iz svih mogućih medijalnih izvora eruptira poput začepljenog čučavca i nemilosrdno preplavljuje domove, kafiće, restorane, ulice, vodu, zrak…  jer i to se napokon dočekalo, njemački film “Das Leben der Anderen” dobio je Oscara.

Tema filma, inače Amerima vrlo bliska, Stasi, DDR, špijuniranje, denunciranje, ustvari univerzalna tema svake politički osviještene i napretku sklone zemlje. A to znači da će žitelji Njemačke (u koje i ja spadam), slijedećih tjedana biti podvrgnuti pogromu edukacijskog tipa “Sve što niste znali, a bojali se pitat Stasi“.

Vrlo upečatljiv govor režisera Floriana  Henckel von Donnersmarcka, koji se zahvalio Bayernu, Muenchenu i  Schwarzeneggeru, naslućuje otkrivanje tajne veze izmedju Stasia i tri zadnje spomenuta aktera zaslužna za njegov uspjeh. Wow. Hilfe…

“Jeste li znali da će Scorsese dobiti Oscara” bio bi uvod u slijedeći demagoški pristup dodjeljivanja nagrada. Nakon osme nominacije, Scorsese napokon drži u rukama predmet čije ga neposjedovanje  zamalo pretvorilo u holivudskog najluzera. Kroz friško ispolirani gebis ukrašen čizzz-smajlijem za tu priliku, ispada 1000 tenkjua i jedno pitanje:

“Jeste li sigurni da je to prava omotnica?”. Dobiti Oscara za remake pored onoliko vlastitih remek djela miriše na sprdačinu.

Show must go on i u tom duhu  Jerry Seinfeld najavljuje 5 nominiranih u klasi dokumentarnog filma kao “incredibly depressing movies”.

“An Inconvenient Truth” dobiva Oscara, a Al Gore, nimalo depresivno ali pun moralnih quotes, poriče svaku sličnost s novom predsjedničkom kandidaturom. Ah da, i spasimo svijet.

Sjećam se da sam prošle godine bila razočarana predvidljivošću dobitnika, a ove godine sam pala u letargiju od dosade. Jedini “juhuu” (više mentalne prirode, kao trzaj u desnoj moždanoj polutki), mi je izvukao Forest Whitaker, koji je iskoristio  priliku da se rasplače nad vlastitim životnim putom. Run, Forest, run, nije to publika koja će dočekati poantu tvoje priče.

Gledajući  Helen Mirren s torbicom ispod pazuha i slušajući razlaganje o herojskim naporima The Queen da sačuva osobnu čast i ponos i frizuru i par milijardi funti godišnjeg prihoda i prijestolje od nestašnog sina Čarlija i uopće, jedva suzdržah suze brišući novopečenu oskarovicu s popisa najdražih mi glumica. Mene si našla…

Nema gubitnika, tvrdi zauzdana Ellen DeGeneres, a da privid ostane privid, brine se i domaćin, filmska akademija. Svi nominirani, da im se ne bi krhka ega polomila pod težinom praznine u rukama, bivaju darovani skupim anti-frust  poklonima. Svega tu ima, nakita, odjeće, ljetovanja, sve sama sića od 30.000 $ pa na dalje, nek´ se djeca vesele.

U tom smislu, dobitnicom se može proglasiti i Sharon Stone koja je bez po muke osvojila Golden Raspberry- Razzie kao najgora glumica godine, a nije pošteđen ni film u kojem je dotična blistala, Basic Instinct 2 a.k.a. Basically, It Stinks, Too, proglašen za najgori film godine.

“I tako…” rekla bi moja bivša susjeda Barbara, nesvjesno stavljajući točku na i sa samo dvije riječi ispuštene uz rezignirajući uzdah, čija jeka najbolje odzvanja u (is)praznini takvih okupljanja.

Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar na post. Ping je trenutno isključen.