Priznajem da sam s godinama stekla neku vrstu imuniteta prema vijestima o ratu, nesrećama, kriminalu. Nisam postala ravnodušna, to nikako, ali me teško nešto može izbaciti iz ravnoteže i analitičkog načina razmišljanja. Svaki put kad upalim radio i počnu vijesti, osjećam kako mi se mozak «šalta» u «stand by modus» da bi mirno preradio ono što se upravo dogadja oko nas. Tako bi vjerovatno bilo i jutros, da se jedna mlada djevojka nije odvažila, iskočila iz auta i tako se oslobodila osmogodišnjeg zatočeništva.

Vijesti na radiju stižu u jednosatnom taktu, a informacije koje saznajem lome cijeli moj stand by modus- sistem.

Prije osam godina, u predgrađu Beča, desetogodišnja djevojčica Nataša Kampusch nestala je netragom na povratku iz škole. Potraga ogromnog obima nije ukazala ni na najmanji trag, iako postoje očevici koji su promatrali kako je ugurana bijeli kombi. Na kraju, samo je još njezin otac vjerovao i uporno ponavljao da Nataša živi.

I imao je pravo. Nataša je narednih osam godina živjela pod zemljom, u jednoj 2m dubokoj, 3m dugačkoj i 1,5 širokoj jami, iskopanoj u garaži i to nedaleko od roditeljskog doma. Osam nepovratnih godina, zatočena u dobro osiguranoj rupi koju je izgradio i opremio Wolfgang Priklopil, inženjer, samac i neupadljiv žitelj malog prigradskog mjesta.

U glavi mi bruji od pitanja koja mi se nameću, pred očima mi je slika male Nataše, čije je djetinjstvo nestalo u mraku rupe, a život se sveo na borbu za preživljavanje. I ne mogu a da se ne sjetim i onih belgijskih djevojčica koje su umrle od gladi zatvorene u kaveze, tajlandske djece koju roditelji prodaju za par dolara bolesnim umovima i razvratnicima, rumunjskih djevojčica po europskim javnim kućama, djece vojnika u Africi… i sav taj jad i muka slijeva se u jedno zašto, za ime Božje, zašto???

U ovakvim situacijama mi ne pomažu nikakve studije, nikakvi liječnički konziliji, nikakva uvjeravanja kako se radi o bolesnicima kojima treba pomoć.

Zaista bih rado čula jedno jedino suvislo objašnjenje kako pomoći čovjeku koji zatvara dijete pod zemlju i onda je godinama seksualno iskorištava? Kako pomoći čovjeku koji je u stanju ignorirati strah i očaj u dječjim očima, kojeg plač, molbe i zapomaganje tog malog bića uopće ne diraju? Na koji način se pomaže takvim ljudima?

Wolfgang Priklopil mi je odgovorio na to pitanje tako što se bacio pod vlak.

Da si nije sam presudio morali bi biti svjedoci jednoj zakonskoj farsi, slušali bi i čitali o njegovim psihičkim problemima, vjerovatno prestrogom ocu, osamljenosti i otudjenosti, a u olakšavajuće okolnosti bi mu se uzele činjenice da je djevojčici nabavljao knjige, da ju je hranio i oblačio. Poslije tri ili četiri godine ugodnog boravka u kakvoj psihijatrijskoj ustanovi, nakon što bi sve svoje muke i probleme isplakao na ramenu kakve suosjećajne psihijatrice i obećao da će odsad biti dobar i neće više vrebati male nestašne djevojčice, bio bi pušten. I nastavio živjeti kao da se ništa nije dogodilo, jer on je svoju grešku uvidio.

Nataša se ponovo našla u svom roditeljskom domu. Njeni roditelji gledaju 18-godišnju djevojku i pokušavaju otkriti na tom blijedom, mršavom licu tragove njihove desetogodišnje djevojčice.

Osam godina. Osam godina života jednog djeteta koje nikad neće moći nadoknaditi. Osam godina u kojima se izgrađuje karakter, osobnost, uči i stiče neovisnost za život. Nataši su te godine otete na najgori mogući način, a njen križni put se nastavlja. Jer treba početi ponovo živjeti, treba shvatiti zašto joj roditelji više ne žive zajedno, treba umaći radoznalosti medija, susjeda i okoline.

Godinama će je pratiti naziv «one što je 8 godina živjela u rupi». Godinama će osjećati radoznale poglede, slušati kojekakva pitanja, a psiholozi i terapeuti će joj objašnjavati što je stockholmski sindrom. Uvjeravat će ju da je to normalno da osjeća povezanost prema svom mučitelju, jer je osam godina slušala samo njegov glas, vidjela samo njegovo lice. Jer tako funkcionira naš obrambeni mehanizam, mehanizam koji nam pomaže da preživimo takve situacije. Ali taj isti mehanizam nam ne pomaže da se oslobodimo noćnih mora i sjećanja na jednog bolesnika koji je u stanju oteti djetetu osam godina života.

Ipak, nadam se, svim srcem se nadam, da će ta djevojka naći svoje mjesto pod suncem kojeg nije godinama vidjela. Vjerujem u njen duh, vjerujem da u njoj još ima snage da pronadje svoj put. Jedino čega se bojim jest da će joj se na tom putu ispriječiti upravo oni koji bi joj trebali najviše pomoći. Njena okolina.