Bloganje je četvrta dimenzija života. Nešto kao  twighlight zone.  Bloganje je jeftinije i komotnije nego odlasci psihijatru. Bloganje pruža mogućnost da sami sebe vidimo u pozitivnom svjetlu. U reflektorskom sjaju svetačkih aura.

Bloganjem je tako lako stvoriti vlastiti perfect world, u kome ne postoje lažljivi, nevjerni, zapušteni supruzi, u kom se ne radjaju neodgojena, šmrkava, kenjkava derišta, a žene sve svoje frustracije (ako ih uopće imaju) rješavaju jednom od bezbrojnih dijeta, koje su, samo za njih i iz čistih filantropskih pobuda, složili lumeni bez želuca. Bloganjem postajemo nesebični humanitarci doniranjem pikantnih pričica za voajere i pervertite. Ne moraju čak biti ni istinite, društveni marginalci su zahvalna publika.

Ali… Bog je u raju posadio jabuku, a na blog pustio neistomišljenike. Pošast, od milja nazvana i kritičari. Bića bez mašte, koja uvijek govore što misle. A to se najčešće ne podudara s onim što druga strana želi čuti, pa nastaju rascijepi, ružne krivudave pukotine na roza self-made zidovima blogerskog euklidičkog prostora, kroz koje bešćutno prodire stvarnost. U takvim trenucima počinju nostalgična sanjarenja o onim dobrim starim vremenima kad su neistomišljenici nestajali preko noći. Naseljavali ogoljele otoke. Bježali u  okrilje dekadentnog zapada.

A što učiniti danas, kad se pošast individualnog razmišljanja, naoko legalno, proširila i po našim prostorima? Braniti se naravno. Braniti osobni integritet građen na povladjivanju stada, braniti pravo na iluzije, pravo na sljedbeništvo potrošačkih kultova, pravo na neznanje, samoljublje, predrasude. Braniti se, svakodnevno zaključavajući sedam brava na vratima podsvjesti iza kojih čami onaj mali, neugledni ja, onaj pravi ja, kojeg ni prosjak u praznoj ulici ne doživljava, taj isti ja kojeg se odričemo umjesto da ga gradimo, zbog kojeg, unatoč svom nijekanju, osjećamo krivicu…pa se branimo.

Naletjela sam na neke zanimljive obrambene tehnike, ali stopa učinkovitosti mi je nepoznata. Korisnici istih ne hvale se baš javno uspjesima, ali to se može protumačiti time da onaj, na koga je obrana usmjerena, uopće ne kuži svrsishodnost iste, jer nikad nije ni bio u napadu. Raznovrsnost u razmišljanju, kolorit umjesto crno bijelog polariteta, nijanse umjesto betonskog zida, sve to on, bogohulnik, smatra normalnom pojavom. Poželjnom normalnom pojavom.

Najpopularnija i najrasprostranjenija obrambena tehnika gradi temelje na seksualnosti, po shvaćanju branioca, Ahilovoj peti svakog dvonošca. Seksualnost  pruža neiscrpne ideje iz kojih se stvaraju najubojitija obrambena oružja s nepogrešivim najnižim ciljnim dometima. Inovatori igraju na sigurnu kartu osobnog iskustva, pa tako, kad vam jedna udana sredovječna domaćica priljepi etiketu nedojebane žlundre, možete biti sigurni da zna o čemu priča jer su joj itekako poznate posljedice po psihičko zdravlje uvjetovane seksualnom apstinencijom.

Isto oružje vrlo je omiljeno i kod muške populacije, najčešće iz istog razloga, pojačano ili pubertetskim noćnim polucijama ili smetnjama u krvotoku pri erektivnim nastojanjima. Računajući na učinkovitost seksualne frustracije, koja ga nemilosrdno prati, muški primjerak klizne dobne granice (većina muškaraca teško podnosi promjene, što rezultira sporim intelektualnim razvojem, tako da vrijeme kod njih ne igra veliku ulogu: jedan 50-godišnjak se ne razlikuje previše od 15-godišnjaka), rado poseže za tim oružjem, jer argumentirana bitka za njega znači poraz već nakon druge rečenice.

Neki se čak nadaju  karijeri u domeni pisane riječi, jer, poznato je, papir sve trpi. Ideja, kako na račun svojih kritičara postati popularan, prilično je otrcana, ali publika je osigurana u redovima gore opisanih, naročito ako  pokretač koristi obrambeno oružje samo i isključivo protiv ženske kritike. Činjenica da su mu fore ubojite koliko i krezuba čeljust njegove babe  ne zabrinjava ga pretjerano, njegova publika nije zahtjevna, čak što više, bit će veličan zbog jednostavne  jednostranosti.

Žene, iako kreativnije, također ne prezaju od upotrebe ove vrste obrambenih projektila, razlika je jedino u nijansama. Braneći se od ženskih kritičara, osim prisilne seksualne apstinencije, u ponudi će se se naći i ubitačne primjedbe na račun izgleda, godina, pa i porijekla. Navodno jedan takav full-blown-loading garantira pun pogodak, a omiljeno punjenje su riječi, debela, stara, ružna, uz dodatak rogate stoke i domaće peradi, dok porijeklo varira prema potrebi i trenutnom trendu nacionalne netrpeljivosti. Naravno da je to samo skeletozan prikaz, mogućnosti nadogradnje je nemjerljiva.

U obrani od muških kritičara najčešće se čuje olinjala, ali još uvijek učinkovita, tvrdnja o 100% homoseksualnom opredjeljenju, igrajući na sigurnu kartu straha koji čami u svakom muškarcu (dobrovoljne “tetkice” se izuzimaju), kad mu se zaprijeti analiziranjem njegove muškosti. Osjetljiva, brdovita, balkanska duša teško se nosi s prokletstvom XY kromosoma i saznanje da bi X mogao isplivati, čini ga vrlo ranjivim.

Druga, isto tako prastara, ali vječno uspješna tvrdnja je riječ koja pogađa u centralno mjesto smislenosti bitka, njegov ponos, njegov identitet, njegov dokaz postojanja, riječ kojom se osporavavaju ne samo najvažnije vegetativne već i mentalne sposobnosti,  impotencija.
Od kanonade “stari, ćosavi, masni, kratkonogi, impotentni sakupljaču kozjih brabonjaka”, muškarac će garantirano čuti samo “impotentni“, jer s ostalim pridjevima ionako često druguje, pa mu nisu strani.

Nešto blaži oblik u borbi protiv neistomišljenika je namjerno iskrivljena  interpretacija napisanog.  Zbog jačanja dramaturške vrijednosti ubacit će se i dijagnoza vrlo labilnog psihičkog stanja, kronične razdraženosti, produženog PMSa. Sigurnošću stručnjaka utvrdit će se nekvalitetni rad očnih jabučica uvjetovan poodmaklom dobi ili ograničeni rad moždanih vijuga uvjetovan naslijedjenim idiotizmom.

Ekstremnije krilo će posegnuti i u kanalizacijske vode postavljajući tezu o neučinkovitosti abortusa ili nostalgično spominjući učinkovitost plinskih komora. Mogućnosti su neiscrpne, pravilo je da nema pravila.

Za kraj još nešto, vrijedno spomena: ova vrsta, nazovimo ih braniteljima, za razliku od ostatka pučanstva, posjeduje nevjerojatnu sposobnost organiziranog grupiranja, stoga nije rijetko da se neistomišljenik odjednom nadje u unakrsnoj vatri. Obrambena gomila amorfnom lakoćom zauzima strateški važne položaje sistematski komadajući uljeza, a ako se isti pokaže nešto žilaviji, sukob se pretvara u pljuvačko orgijanje neslućenih razmjera.

Tko na kraju pobjeđuje, stvar je osobnog doživljaja.

 

« Jezični savjetnik, Peppersi, kiša
Castro Camp vs Jesus Camp »



Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.