novog člana moje male četvoronožne zajednice:
Borrego (španj. oblak-ovčica), 5 mjeseci star barzoj-galgo mješanac, nešto preko 60 cm i oko 18 kg velika beba.

Kokolo od Polja Rapskih (mačak iz plemenite loze lutajućih trubadura) nije pokazao pretjerano zadovoljstvo prinovom, što je bilo i za očekivati, ipak je Njegova milost 7 godina samovoljno, tiranski i nesmetano harala ovim prostorom. Odmah na početku odvalio je novaku debeli šamar držeći se one:”Bolje bolna profilaksa, nego krvava praksa.”

Borrego je prije dva tjedna stigao iz Saragose (Španjolska) i tako umakao bàtu, konopu ili nožu i to u slučaju onih revnosnijih dvonožnih “jakota” koji u ubijanju nalaze neopisivo zadovoljstvo, jer ima i onih kojima je i to dosadilo pa pse bacaju u rupe iz kojih nema izlaza i prepuštaju vremenu da obavi svoje.

Za Borregovu mamu Isis, predivnu barzoj damu, njen “zahvalni” vlasnik je, nakon par sezona na psećim utrkama diljem Španjolske,  predvidio sličnu smrt. Otac mu je, galgo espanjol nazvan Noble,  imao više “sreće”: ostavljen  ciganima dočekao bi sigurnu smrt od gladi zavezan za konop od nekih 30 cm, ako ga prije toga klinci, po uzoru na starije, ne bi, onako iz gušta, dokrajčili kamenjem.
Sudbina ta dva četveronožna stvora nije jedinstvena niti slučaj nesretnih okolnosti. Ta bića su dio cheap entertainment programa proizašlog iz kreativne radionice  bešćutnog  ljudskog uma. Po gruboj procjeni samo u Irskoj, vodećoj zemlji kad su u pitanju utrke pasa, godišnje se registrira oko 10 000 novih pasa za utrke. Jedan dobar hrt “odradi” najviše 2-3 sezone. Koga onda čudi brojka od 50 000 hrtova godišnje koji bivaju odstranjeni kao produkcijski višak na pokretnoj tvorničkoj traci? Da je zaista materijalni višak u pitanju još bi se i pronašao način kako ga svrsishodno upotrijebiti. Ali pošto su samo životinje u pitanju, nije velika šteta ako ih se umlati  ili ostavi da umru od gladi. Postoje i oni čija se agonija produžava jer bivaju prodani u Koreju, Kinu, Indiju. Kina se, naravno, veseli dvostrukoj dobiti, onoj s utrka i kasnije, punoj trpezi. USA i Španjolska takodjer ne zaostaju u veselju.
Nemam namjeru opisivati grozote. Razbolim se razmišljajući o tome. I ne samo o tome, jer takve stvari me zaključaju u podrum od podruma iza 8 brava i 12 lokota. A trudim se, jebiga, stvarno se trudim biti pozitivna…

Moja veza sa životinjama nije uobičajena, bar je ja tako ne doživljavam. Životinje, svejedno, psi, mačke, kopitari ili pernata stvorenja, privlačile su moju pažnju, priznajem, više nego ljudi, a u njihovom društvu sam se najčešće i bolje osjećala. Trenutno sam na dobrom putu upadanja u sentimentalna prisjećanja što bi vjerojatno završilo autobiografskim 120 kila-romanom u  suzno-šmrkljastoj maniri. Zato ne zamjerite, ako se poskliznete…

Borrego je zapravo trebao biti udomljen kod jedne drage žene negdje kod Frankfurta, ali se ova razbolila i otišla u bolnicu. To je značilo da bi Borrego trebao ostati u azilu i čekati na novog vlasnika ili ostati u azilu i čekati na smrt. U Španjolskoj nisu baš previše sentimentalni. Obzirom da sam član organizacije koja je pokušala Borrega izvući iz životinjskog azila, zažmirila sam i na tren zaboravila činjenicu da sam potpisala podstanarski ugovor u kom je podebljana klauzula o zabrani držanja životinja, da već imam mačka i time razlog da me gazdarica izbaci iz stana, da je taj isti mačak gori od hormonalnog poremećaja i da je sve u svemu jako, jako nezgodno vrijeme za uzeti jednog psa…i uselila Borrega.
Samo sam jednom, ciljano, htjela kupiti psa, jer do tada sam uvijek zbrinjavala lutalice ili zalutale, koji bi odlazili ili bi ih odvodili. Jedna moja frendica imala je predivnog irskog setera i ja, iz nekih sebičnih razloga, odlučim posvojiti baš takvog.  Za napomenuti je da, kao desetogodišnjakinja, nisam imala riješeno stambeno pitanje, a o nekim financijskim zalihama mogla sam samo sanjati. Daklem, trebalo je privoljeti roditelje koji su imali, a kako drugačije, 1001 razlog protiv.

Dan za danom, uspijevalo mi ih je argumentirano slamati, a zadnji najjači, onaj: a tko će to platiti, riješila sam mrljaveći cijelo ljeto po šajbama automobila čiji bi se vlasnici, ne sluteći zlo, zaustavljali na benziskoj crpki. Naravno da sam, svakom tko nije bio dovoljno brz, prostrla tugaljivu priču o djevojčici i psu koji, još uvijek razdvojeni, pate i nadaju se skorom susretu, uspješno iskorištavajući medijsku slavu Lessi i njegov povratak u bogtepitaj koliko verzija.
Lova je bila skupljena i ja se, nakon neprospavane noći, uputim ka jednom uzgajivaču pasa. Moju odluku sam požalila istog trena zakoračivši u blatnjavo dvorište na kom su stršili metalni kavezi postavljeni u dva reda. Zavijanje i cvilež pasa učinio je da i ja počnem zavijati oblivena suzama, gledajući ta stvorenja iza rešetaka.
Umjesto irskog, uzela sam engleskog setera, već odraslu  kujicu od 9 mjeseci, koja me prestrašeno gledala iz najdaljeg kuta svoje ćelije. Platila sam tipu 400 DM, tada cijelo bogatstvo i pobjegla napola noseći, napola gurajući prestrašenog psa s tog mjesta strave.
Puna dva mjeseca pokušavala sam Bubi oduzeti strah, pokazivajući joj svijet u kom nije bilo cipelarenja i gladi. Zakasnila sam, Buba je već bila teško bolesna. Opraštala sam se od nje dok je ležala na stolu u veterinarskoj ordinaciji, dobivši dozu dovoljnu za bezbolnu smrt. Njen pogled me i danas prati.
Moj otac, vidno uzrujan zbog bačene love, posjetio je tipa u namjeri da mu, ovako ili onako, izbije ili nofce ili zube, da bi se nakon cjelodnevnog pregovaranja uz flašu domaće prepečenice, vratio kući s crnim klupkom koje se, čim ga je izvadio iz džepa, otkotrljalo pod krevet. I popišalo.
Istog trena je moja odluka, da se nikad više ne vežem za jednu životinju, bila zaboravljena. Ani, mala siva pudlica, mi je 16 godina dokazivala da nisam pogriješila. Ani, hvala ti, od tebe sam puno naučila.

Nakon Ani, dugo, dugo, ništa. Volontiranjem po raznim udrugama i hranjenjem mačaka po podrumima i šupama, držala sam misao o četveronožnoj prinovi na pristojnoj udaljenosti.

Sve dok se, prije sedam godina, nije dogodio Kokolo. Dočekao me na terasi s jednim upitno-nestrpljivim “mjauuu” i ja sam ostatak godišnjeg odmora provela uglavnom hraneći tu malu vreću kostiju i gotovo svakodnevno pohodeći veterinara. Moj susjed Pave, čovjek iznikao na škrtavoj otočkoj zemlji čiji se pragmatizam čita sa žuljevitih dlanova, dao mi je na znanje da moj postupak smatra gubljenjem vremena, a o novcu da ne govorimo, jer koja korist od mačke, nit´ nosi jaja, nit´ daje mlijeko i tako učvrstio moju odluku da Kokola ne ostavljam, već  povedem sa sobom da dijelimo istu gastarbajtersku sudbinu.

Tražeći po internetu informacije o držanju mačaka u stanu (meni do tad nezamislivo, jer mačke su najbolji predstavnici neovisnosti i “vidimo-se-kad-dodjem” odnosa), naletim na apel jedne engleske organizacije koja se zalagala za zabranu profesionalnih psećih utrka.

Ovdje počinje mjesto gdje se  duhovi razilaze po pitanju  moralne opravdanosti spašavanja životinja u današnje vrijeme kad toliko ljudi umire u ratovima, od gladi, kojekakvih boleština… ali ovo “današnje vrijeme” je ustvari konstanta koja nas prati od onog trenutka kad je prvi primjerak iz “homo” porodice skužio da bedrena koska nekog -saurusa, osim za glodanje, može poslužiti i u svrhu razbijanja susjedove lubanje.
Razlog? Uvijek opravdan.
Moral? Odavno zaboravljen na margini društvenih i socijalnih zbivanja, strpan u kalupe stereotipnog poimanja bitka,  prognan u dokona small-talk-trač-partyjanja nezaposlenih, potlačenih i povrijedjenih.
Kotač kao pokretač ljudske civilizacije? Koga mi to lažemo?
Svejedno, mora da je uzvišen osjećaj koji pruža “plodonosno” polemizirinje o Bushovoj krvožednosti kad je u pitanju par galona nafte i  istovremeno smišljanje kako susjedu ogrebati novo kupljeni auto.
Vjerujem da se svačija duša osjeća bolje i čišće nakon par očenaša, a još poletnije i življe kad se odmah po izlasku iz crkve pruži prilika namlatiti jezičinu novim tračevima o onoj raspuštenici s troje kopiladi.
Sigurna sam da je bol  zbog vlastite srušene kuće puno manji, ako ne i potpuno nestao,  gledajući kako bombe rastaču kuću “neprijatelja” kojemu nikad nismo vidjeli lica. Jesmo li se tako veselili kad su rodjeni brat ili sestra gradili vlastitu kuću? Bar malo? Ono, kao… i bez otrovnih primjedbi?
Divno je pripadati većini i pustiti kolektivnu suzu nad mukama naroda Afrike, ako nam je istovremeno dozvoljeno napomenuti da te lijene, smrdljive crnčuge osim ubijanja ništa drugo ni ne znaju.

Za primjetiti je da angažiranosti ne manjka. Za priznati je da zaista nije fer sve te čiste, moralne duše opterećivati činjenicama poput istrebljenja  kitova, delfina, tuna, nosoroga, tigrova, orangutana, gorila, bonoboa, polarnih medvjeda, koala…i još otprilike preko 700  najugroženijih životinjskih vrsta. Kako imati srca pa zabraniti pseće borbe ili pseće utrke ili lomljavu konjskih nogu na preprekama i vodenim iskopinama, gdje će nam duša ako im zabranimo cuclati peraju morskog psa ili  posipanje sitno mljevenim rogom nosoroga ili, ne daj bože, češkanje medjunožja tigrovom koščicom ili…ili…a sve u svrhu povratka erektivnog stanja one žlundre kroz koju se identificira jedan nazovi muškarac ili spriječavanje bora na face-is-all-what-I-have, jedinom kapitalu nazovi žena.

Priznajem, na ovakvim temama uspijem samu sebe izbaciti iz takta. Proključam, zapjenim se, zapalim lomaču, sjednem u sridu pa meditiram. Studeno.

Borrego, dobro ti meni došao.  Još da te Kokolo prestane šamarat iza svakog ćoška, a ja ti  prestanem poskrivećki (od same sebe) davati zabranjene zalogajčiće, nećeš ni znati da postoji onaj drugi pseći život. Onaj, koga bi se čovjek trebao stidjeti.

PS. na ovom linku  je jedan video kog pogledam s vremena na vrijeme. Kad mi se učini da me napustila energija. Kad mi se prividjaju samo loše strane života. Kad mi je potreban podsjetnik da ne kompliciram jer sve može biti tako jednostavno. Treba samo vidjeti pogled tog  četveronošca.

Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.