Vidi Božje otajstvo u podrtoj štalici
I tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici…

Prije nego će otići na posao, svratila je u dućan preko puta. Kruh, mlijeko, vrećica pašte. Paštu je ipak vratila, prodavačica bi je mogla pitati što će s paštom na Badnjak, jer danas se jede riba i krumpir. Žene na kasi su se, unjkavo i s puno lažnog samosažaljenja, takmičile koja će nabrojati više vrsta ispečenih kolača. Smiješila se, kimala glavom i gutala suze, ispričavala se na žurbi, razmišljala ima li dovoljno vremena svratiti do udaljenije trgovine. Na poslu je poželila da joj otpadnu uši, da ne razumije niti jedan jezik osim swahilija, da laprdavi i hvalisavi jezici napokon utrnu, otežaju, da zalegnu i umuknu. Njen Božić nije omotan mirisima pečenke i zapakiran u kutije sa stotri vrste kolača, njene djevojčice neće oduševljeno vriskati odmatajući poklone, a ona neće u toplini muževljeva zagrljaja promatrati taj prizor.
Starijoj ne mora objašnjavati, ona već naslućuje da je ON opet uzeo sav novac za svoje kockarske dugove, Mladja će malo plakati jer sve njene prijateljice imaju bor, a ne krezavu granu obješenu u kutu sobe u koju će gledati večeras, na Badnjak, dok se iz tanjura puši palenta s mlijekom.
Na povratku je kupila onu vrećicu pašte i kutiju s Domaćica keksima. U zamrzivaču ima još jedno pakovanje pilećih vratova… gulaš i keksi na Božić… Hodala je spuštene glave, nije željela da joj netko na licu pročita krivnju što nema za pristojan ručak. Šarene lampice, bezbrižni smijeh, čestitke, sve to ulijevalo se u jedno pitanje, koje je, ni ne znajući, tiho ponavljala: zašto sam tako prokleto sama…

Prekrila je stol bijelim stolnjakom, postavila tanjure “za posebnu priliku”, upalila svijeću. Djevojčice su sjele na svoja mjesta, stolica preko puta nje je bila prazna, a to je značilo objed bez vike. Cinično se zahvalila Bogu na tom Božićnom poklonu i napunila tanjure paštom i gulašom od pilećih vratova. Iz misli je trgne smijeh Starije.
“Što je?” upita.
“Cijelo stubište nas čuje”, kroz smijeh će Starija. To dijete je uvijek pronalazilo razlog za smijeh i kad ga nigdje nije bilo, pomisli ne shvaćajući o čemu Starija priča. I Mladja se zahihota, uzme jedan vratić pa počne naglašeno cuclati i sisati pokušavajući odvojiti škrtavo meso od oštrih kostiju.
Starija se zagrcnula od smijeha. Njoj su potekle suze, ustala je, privukla obje k sebi, nježno i čvrsto, kao da je uhvatila dvije ptice, glasnice sreće:
“Nema tuge ni siromaštva dok imam vas dvije…”

Raduje se Marija s Josipom gledeći
Anđeo pjeva “Glorija” po zraku leteći…

Nije žurila iako joj je oštar zrak prosinačke večeri tjerao suze na oči. Ili su potekle prije nego je izašla iz kuhinje restorana u kojem je povremeno radila? Nije prečula kako je gazda pitao gazdaricu hoće li i nju pozvati da im se pridruži na badnjoj večeri spremljenoj za zaposlene.

“Zašto? ” upita sumnjičavo gazdarica “ona je ovdje samo povremeno.”
“Da, ali ona nema nikoga, a večeras…”
“Ne volim kad mi za stolom sjede nepoznati ljudi” prekine ga, “osim toga, dala sam joj komad božićnog kolača.”

Ona Koja Nema Nikog, praveći se da ništa nije čula (a bilo bi tako dobro ignorirati i taj prokleti osjećaj srama), zaželi svima ugodne praznike i zatvori vrata iza sebe.

Autobusna postaja bila je prazna, ali klupu je, po cijeloj dužini, zauzelo tijelo beskućnika. Na tren joj se učini da gleda u hrpu zaboravljenog i neopranog veša, negdje u kutu velike, hladne sobe dok grad svjetluca ukrašen, bahat i stran.
Ponovo je, po tko zna koji put danas, obuzme osjećaj neizdržive usamljenosti.

U džepu napipa zamotuljak i osjeti potrebu da ga baci, što dalje, taj dokaz milosrdja koji bi joj gorko zapeo u grlu, ali “jelo se ne baca” začuje glas majke “to što baciš nekoga bi moglo nahraniti...”. O da, cinično pomisli, baš taj komad suhog, preslatkog kolača, kupljenog u diskontu, bi večeras nekoga usrećio… a onda se sjeti jednog božićnog ručka, tanjur pun pašte i pilećih vratova, majčinih suza i smijeha…i nasmije se glasno u ona raskošna žmirkava svjetla grada.

“Ej, sretan Božić…”odjednom začuje iz one izgužvane hrpe.
“Vama isto” uzvrati nesigurno. Učinilo joj se da je čula ženski glas. Hrpa se teškom mukom pridigne i sjedne.
“Lijepo je čuti smijeh u ovakvoj noći.” Hrpa je lagano dobivala obličje postarije žene. “Naročito kad nemaš ništa, kao ja.”
Odnekud bljesne flaša.
“Hoćeš gutljaj? Dodji, sjedi.”
“Hvala” odgovori ” ne pijem. Ali imam neki kolač, rado bih ga podijelila s Vama.”
“Kolač? Kad nema pečenke i kolač je dobar.”
Ona Koja Nema Nikog sjedne pored One Koja Nema Ništa, rastvori papir, pruži kolač, uzme i sama komadić i po prvi put osjeti mir gledajući svjetla velikog grada.

Svaki narod čuj, čuj,
i Betlemu pristupljuj…

Ovo je četvrta godina kako s prijateljicom otvaram dječji workshop u njenoj prostranoj kuhinji i zajedno s klincima iz susjedstva i okolice svake subote pečemo kolače koji će biti poklonjeni djeci u obližnjem domu i nekom od doma za beskućnike.
Ideja se rodila slučajno: ova dva (gore, prilično nespretno opisana) dogadjaja, moj su poticaj da bar za Božić učinim nešto osobno za One Koji Nikog i Ništa Nemaju te s njima podijelim “božićnu trpezu” tj. kolače koje rado, a u ovo vrijeme, prilično neumjereno, spravljam.
Prijateljica, samohrana majka troje djece, požalila mi se kako joj klinci sve više upadaju u zamke potrošačkog društva, a ona jednostavno ne nalazi načina da im objasni, ne samo besmislenost, već i nemogućnost da im priušti sve što žele.
“Pokušaj s praksom, riječima ne možeš protiv takvih stvari,” počnem ja pametovati, ali mi istodobno sine ideja o workshopu. Ideja je prihvaćena s oduševljenjem. Iste godine, na trećem adventu smo imali pola ulice u kuhinji. Druge godine smo djecu podijelili u 4 grupe a 15-toro djece. Ove godine sam, paralelno sa starim, otvorila još jedan workshop s klincima iz mjesta u koje sam se ovo ljeto preselila.

Mogla bih napisati kilometre teksta o tim susretima, dječjem oduševljenju i zajedničkom ponosu što nam uspijeva u ovo vrijeme oduprijeti se konzumašenju i činiti nešto smisleno, nešto što svima nosi korist. Mogla bih se satima hvaliti kako se djeca iz našeg workshopa dobrovoljno odriču poklona, a novac daruju SOS Kinderdorf-u, kako, dok su im ručice u tijestu, ozbiljnih lica slušaju o sudbini djece u Kini, Aziji, Africi, djece koja su prisiljena raditi za par novčića, mogla bih vam opisivati radost beskućnika kad im djeca poklanjaju vrećice sa keksima koje su sami pekli, mogla bih, ali neću, jer svaki opis ionako blijedi pred stvarnim dogadjajima, a osjećaje koje nosite u sebi iz takvih susreta ne mogu vam priuštiti skupi pokloni. Pokušajte učiniti nešto slično, tek onda ćete saznati o čemu pričam.

Ali jedno vam mogu sa sigurnošću reći: niti jedno od naše djece sigurno neće reći nešto poput “Nisam im ja kriv što su siromašni“, jer samo siromašan duh može izgovoriti takvu besmisao.

Komentare na ovaj post možete pratiti putem RSS 2.0 kanala. Možete ostaviti komentar, ili pratitit post s Vašeg website-a.