U zadnje vrijeme osjećam kako mi se previše toga nakupilo za izreći. Pa ne znam odakle bih počela. A ja onda zašutim. I pustim druge da pričaju.
Ovaj post je inspiriran prekrasnim Jeleninim postom Rekli su na današnji dan.

Razgovaram nedavno s prijateljicom, slobodnom umjetnicom, (u čijim djelima otkrivam predivan svijet, čisti kaledoiskop u koji zatvorim dušu a ona onda luta labirintom ne tražeći izlaza…) o mogućnostima da svoja djela “približi masi”, kad me ona prosvijetli:
“Ne želim da me masa voli: to znači da sam izgubila identitet i sljubila se sa sivim šarenilom uobičajenog. Možda nakon 100 godina, tad će mi biti svejedno, ne samo što me više neće biti, već je to nekako vrijeme kad nestaje strah od nepoznatog i neuobičajenog jer objekt straha postaje uobičajen.”

Ispekla sam joj njene omiljene brownies. Čokolada i marinirane kruške. Ništa posebno, ali ona ih smatra originalnima. A ja sam joj zahvalna što glasno izgovara ono što i sama mislim, ali se ponekad ne usudjujem izgovoriti.
“Titule” svakojake vrste ništa mi ne znače, jedino “arogantna”, e na tu uvijek imam potrebu braniti se…