TeaTime!
by studena

“When the moon hits your eye like a big pizza pie, that’s amoreeee…” basirao se 50-tih Dean Martin u ženska srca, a pizza je definitivno promovirala od obične big pie do najmilije klope zaljubljenih i samo još više učvrstila tvdnju o najdražoj putanji ljubavi: želucu.

Ista ta pjesma, “That´s amore”, već godinama kruži po raznim filmskim i TV uradcima podsjećajući nas na spoj najljepših doživljaja što vlada svijetom: ljubavi i hrane. Kada sam prvi put gledala Moonstruck, s čarobnom Cher i opičenim Cageom, iskreno, najjače mi je ostao u sjećanju početak filma gdje uz Deanov glas prolijeću scene buđenja dana na newyorškim ulicama- u tom trenu mi se učinilo da je Thats amore ogroman budilnik smješten odvajkada negdje na uzglavlju New Yorka i tek kad se oglasi, grad zaživi.

Back to pizza: čačkanjem po internetu zasula sam se brdom informacija o porijeklu pizze: ustvari, jasno je da sve što liči na zapečeni, plosnati komad tijesta, automatski se identificira sa pizzom, tako se da se Etrušćanima pripisuje i ovo kulinarsko dostignuće, koje su kasnije Grci malo tjunirali, stavljajući na tijesto razne jestive dodatke i sve zajedno zapekli.
Nakon Grka i Rimljanima je pizza očito činila dobro jer čak i poznato njunjalo i dežurni mutivoda Marcus Porcius Cato Censorius (to je onaj Ceterum censeo Carthaginem esse delendam tip) nije imao primjedbe za to “plosnato i okruglo tijesto s maslinama, začinima i medom, a pečeno na kamenu”, kako je opisivao prototip pizze u jednoj od mnogobrojnih (navodno svojeručno) napisanih knjiga.

Ipak, tek u 16. stoljeću, dolaskom rajčice u Europu, a napose Italiju, gdje je, zahvaljujući sirotinji iz okolice Napulja koja je odbila pratiti trend ostalih europskih naroda koji su rajčicu proglasili otrovnom i uglavnom ju držali na prozoru pored geranija, pizza napokon dobila oblik i izgled koji, uz male varijacije, zadržava do današnjih dana. Svejedno su morala proći još 2 stoljeća do otvorenja prve pizzerije, i to, naravno, u Napulju. Isprva, kao i sve genijalne ideje, biva predmetom sprdnje, ali nekih 50-tak godina kasnije, dobiva i prve prominente poklonike, kralja Umberta I i dražesnu mu suprugu kraljicu Margheritu, čije ime nosi i naomiljenija pizza svih vremena.

Nekako u to vrijeme, talijanski emigranti, osim krunice, mafije i češnjaka, u Ameriku su donijeli i pizzu, a sve ostalo je povijest.
.
.

Ljubitelj sam povijesti, naročito kulinarske, pa se tako pizza često nađe na našem stolu. Do sad sam isprobala brdo recepata koji bi se uglavnom razlikovali u gramu onoga ili ovoga, ali najvažnije kod spravljanje pizze, a u tome se slažu i svi znalci, su; temperatura pečenja, tehnika miješanja tijesta i kvasac (tj “sazrijevanje” tijesta).
Odlične upute i par super savjeta možete pročitati na ovom linku Jeff Varasano’s Famous New York Pizza Recipe .
Pizza rađena po njegovim uputsvima je zaista fenomenalna, ali i ovdje se osjeća nedostatak prave pećnice za pizzu. Prije nekog vremena sam kupila kamen za pečenje pizze koji se integrira u pećnicu, ali sam ga, nakon kratke upotrebe, preprodala preko ebaya razočarana rezultatom.
I tako pečem pizzu kao što mi je to savjetovao jedan lipi pizzaiolo: zagrijati pećnicu do maksimuma, a ako postoji mogućnost kombiniranja grila, gornjeg i donjeg izvora topline, izvukli ste na lotu (dobro pečenu pizzu ). Pizza se obično peče oko 8-10 minuta, od toga 5-6 minuta na gornjoj rešetki, a ostatak na dnu pećnice kako bi i dno pizze bilo hrskavo.

Nadjev za ovu pizzu je od srca artičoke, ljubičastog luka, masline i balancana.

Od drage Selme, promovirane majstorice za tijesta i sljedbenice gurua Reinharta preuzela sam njegov recept sa predtijestom.
Samo pohvale, tijesto je zaista fantastično, čak je izdržalo i predebeli nadjev koji sam mu natovarila

Nadjev: Kozice, zelene šparoge, mozzarela i rajčice, oregano, majoran.

Od istog majstora napravljena je i ova pizza na donjoj slici, a recept možete naći ovdje.
Razlika je u tome što je ovdje cijelo tijesto predtijesto, znači radi se dan prije. Nemam primjedbi, tijesto je odlično.

Nadjev: ljubičasti luk, mozzarela, svježe gljive (vrganji, npr.) oregano, majčina dušica.

Carta di musica (viđeno kod Selme ) manje me oduševila kao pizza, ali tim više kao wraps! Pravi zalogajčić za tijestoljupce

Tijesto (wraps) sam punila grilanim povrćem: tikvica, mrkva, rajčice, a za potpuniji okus našla se i rukola umotana dimljenim lososom.

Ova tri primjerka (od cijelog brda) uspjela fotografirati nekih 3-4 minute, a onda su netragom nestali…

I za kraj, za one koji vole još zdravije : pizza od sojinog brašna nađena na ovom njemačkom blogu zdrave hrane.

Moja prvo tijesto od sojinog brašna, rađeno po jednom drugom receptu, ustvari više neka vrsta deblje palačinke, nije baš naišla na neki pozitivni eho za stolom, tako da sam bila itekako skeptična. Ali moram priznati da sam bila u krivu, tijesto je zaista odlično. Slijedeći put ću staviti malo pecilnog da tijesto malo dobije na prozračnosti, ali iako se možda optički ne može mjeriti sa uobičajenim tijestom, po okusu ne zaostaje: hrskavo i meko.

Za one koji ne znaju njemački, evo prevoda:

Tijesto za jednu pizzu:

50 g bijelog brašna (ja sam stavila dinkel)
70 g sojinog brašna
malo soli
10 ml maslinovog ulja
100 ml vode
(pola žličice pecilnog-moj prijedlog)

Od svih sastojaka se umijesi tijesto, izvalja oblik pizze, i ostaviti par minuta.
Tijesto obložiti nadjevom )ne pretjerati!) i peći nekih 5-6 minuta.
Nadjev: shitaki gljive i marinirani komadići lososa, oregano, majoran, rukola.

Uživajte!

I da ne zaboravim: za ovaj mjesec na temu “stacks” za CLICK event s Jugalbandi bloga, šaljem one naslagane rajčice na početku posta