Tužna, tužnija, najtužnija…
Jesam.
Znala sam od samog početka da će mi biti teško rastati se od malenih, gradila kojekave “barikade”, sama sebe uvjeravala kako su me doveli do krajnjih granica izdržljivosti,
kako ću se odmoriti kad ih lijepo udomim i kad kuća utihne…
Kuća još nije utihnula, ostalo ih je još troje koje očito (ne)svjesno zadržavam, izmišljajući kojekakve mane udomiteljima…i puštam suze neka nemilice padaju dok skupljam po podu najmilije igračke onih koji nisu više ovdje.
Nemojte mi držati predavanja o realnosti i o tome kako će sve to proći, sve ja to već odavno imam pred očima, ali ovaj put puštam tugu neka “banči”, neka me stampedira, svejedno mi je kako će me i s kojih strana, ta mala bića su dostojna svake suze, svake pomisli, svakog jecaja…
Sve se vrti oko njih, ništa više nije važno, osim vremena koje provedem s njima…
Blog će neko vrijeme ostati bez postova, jer se ne mogu natjerati nit na kuhanje ni na pisanje…
Do tada, ostajte mi zdravi i veseli…
Potpuno te razumijem, čovjek se veže i za papigice, a kako ne bi za ove pametne mališane. Zaista svaki je poseban, izgledom, karakterom. Žalosni su ti rastanci i znam da ti je teško i da te ne možemo nešto utješiti riječima
Zaista ne znam koko bih postupila na tvom mjestu, osim razumno. Ma sigurna sam da si odabrala dobre udomitelje i da ti to može biti jedina utjeha. Biti će njima lijepo kao i kod tebe, a njihovo dobro ti je sigurno na srcu.
Pozdrav…
Komentar by Selma — November 2, 2009 @ 8:36 pm
Hvala Selma, za ovaj topli komentar
Lijepo je znati da ima i onih koji suosjećaju, iako se radi “samo” o ljubavi prema psima…
Komentar by studena — November 3, 2009 @ 7:52 am
Draga,sad ti nema pomoći dok te tuga ne opustoši.Pusti je da odpleše do kraja,sve prolazi,i lijepo i ružno.Bogatija si,imala si prilike da budu tvoji na kratko.Da mogu,plakala bih s tobom!
Komentar by Mema — November 3, 2009 @ 10:34 am
Na, die sind ja schon ganz schön groß geworden - wie viele habt ihr denn jetzt behalten?
Komentar by Eva — November 3, 2009 @ 12:01 pm
a jesu udomitelji potpisali da se neće rastajat do kučeće smrti? rastava je ozbiljna trauma za djecu…smilla putuje, ja kofer nosim, molim…
Komentar by Wall — November 3, 2009 @ 1:49 pm
@lipa moja Mema, pusti plakanje, meni to i samoj ide prilično od ruke
@hallo Eva, es sind noch 3 geblieben, von den ich mich nicht trennen kann…noch nicht…
@ hej wall, iako postoji opasnost da me proglase ludom (mislim na onih par okorjelih, preostalih filantropa koji me poznaju), otkrivam da ugovor koji sam sastavila uz pomoć odvjetnika ima ravno 18 točaka ili klauzula ili kako se to već na naški zove.
Ne samo da nema rastave, nego nema ni preseljenja, a i promjena radnog mjesta je moguća samo u posebnim okolnostima. A briga za dobrobit kučića se prenosi i na 8 koljeno, za svaki slučaj ako bi neki od njih doživio neku dob neouobičajenu za četveronošce- nikad se ne zna u današnje vrijeme mutirajućih gena
A Smilla ne putuje, nema šanse, ona naravno ostaje, samo ću joj kod drugog tjeranja obuć gaće s lokotom…
Komentar by studena — November 4, 2009 @ 1:45 am
Nisam to još doživjela ali kad te čitam osjećam se kao da jesam. Sve je to normalno, pusti suze neka teku, znala si da je trenutak odvajanja započeo samim činom rođenja. Nadam se da će štenci biti sretni u novom okruženju. Samo ne znam koliko taj ugovor može prisiliti ljude da se drže dogovorenog. Ovdje takvi ugovori ne znače nikome ništa. Danas sam udomila jedno štene bigla staro 6 mjeseci jer bivši vlasnici su se rastali. Ne stigoh biglicu ni usnimiti koliko je taj “transfer” srećom bio brz a novi udomitelji presretni.
Bez obzira na tugu i suze što te miju nadam se da ćeš se uskoro ipak odmoriti.
A ja Smilli ne bih vjerovala čak ni kad bih joj instalirala gaće s lokotom. Osjećam da će te ta mala garavuša opet preveslati.
Komentar by modri odsjaj — November 4, 2009 @ 7:39 pm
Neki dan, dok sam pretrazivala tvoje recepte, vidjela sam na desnoj strani - tuzna, tuznija….-. Naravno da nisam otvarala, jer sam u glavi odigrala neki drugi grozni film, sada, iako mi je zao sto ti je ovako kako je, drago mi je sto je moj “crnjak” bio samo u mojoj glavi. Neka su oni zivi i zdravi, a mi cemo se nekako pokrpat.
U ovih 18 tocaka iz ugovora, nadam se da je jedna i mogucnost tvojeg iznenadnog posjeta udomiteljima….:-))
Komentar by lusitania — November 5, 2009 @ 10:43 am
@ draga MO, ovdje ugovori, svejedno o čemu se radi, su debelo zakonom zaštićeni. Svejedno gdje se potpišeš, ma i na klo-papir, potpis je važeći i ti si odgovoran pred zakonom za ono što si potpisao. ja sm svojima udomiteljima, naravno, ostavila mogućnost “u slučaju slučaja” da mi vrate štene, ustvari obvezala ih ugovorom da psa ne smiju “slati dalje”. Naravno, u nadi da sam izabrala dobre i pouzdane ljude koji znaju koliko posla nosi jedno štene.
I evo, razveselila si me s tom pričom oko usvojenja biglice, jer znam koliko je to kod nas teško
A Smilli, čim joj se hormoni malo primire, predstoji malo ozbiljnija mjera od gaća s lokotom, na žalost…jer ciganku malu, premazanu svim mastima, jednostavno nije moguće zauzdat…
@ haj lusitania, dobro mi došla
bez brige, i ta točka postoji, a što mi posebno pričinja zadovoljstvo jest pomisao da je Ella udomljena u najljepšem hotelu na Ammerseeu, a to znači svaki vikend latte macchiato i kolač, hehe
Usput, dobro došla i u blogerski svijet, a kako se čini i ja ću te čitat s guštom, samo da uhvatim vremena
Komentar by studena — November 5, 2009 @ 8:44 pm
zašto me, o zašto, ‘drugo tjeranje’ podsjeti na neke žene???nego, zaboravljaš da za svaku bravu, pa i onu na pojasima tzv.nevinosti, uvijek ima ključa,svaki doggiestyle-lover će ti to kas’ti
))
Komentar by Wall na playeru — November 9, 2009 @ 3:27 pm
Draga Studena,
) Nemoj da tugujes molim te. Misli na to kako ce biti mazeni i pazeni i sretni…
Uzivala sam gledajuci fotke slatkih, preslatkih, malih, medenih, najljepsih…rastopicu su ako nastavim!
Samo da sam ti blize bila bih jedna od tih udomitelja kojima trazis mane
Sinja
Komentar by Danijela — November 16, 2009 @ 11:32 am
E pa stvarno je dosta!
Da si se vratila što prije.!!!
Kao da svaki dan kucam na zaključana vrata
Komentar by Mema — November 20, 2009 @ 5:36 pm
Lipa moja Mema,
koliko god mi drago da ti nedostajem, toliko mi je i žao što ću te razočarati…blog ostaje još neko vrijeme zatvoren
I ne doživljavaj to, molim te, kao zaključana vrata, za tebe su sva vrata uvijek širom otvorena…
Komentar by studena — November 22, 2009 @ 6:37 pm
Poslala sam ti one postavke. Čuvaj-te se. Pozdrav svima, pusa njima.
Komentar by modri odsjaj — November 25, 2009 @ 7:04 pm
Pregledala hranu i psiće. Sve jedno ljepše od drugog. Razumijem tvoju muku “po majci” jer nije jednostavno rastati se ni od velikih ni od malih, sve je to isto, sve je jednako teško. Kad sam ja udomljavala mačku, djevojka od koje sam je uzela je došla vidjeti gdje stanujem i provjeriti hoće li maci biti dobro. Tek tada mi ju je dala. No, naša mačka se usrećila s nama i mi s njom, u sretnom suživotu živimo već punih jedanaest godina
)
Komentar by chablis — December 10, 2009 @ 11:29 pm
Hej Chablis, hvala što si navratila
O da kontrolu smještaja sam i ja radila, a oni udaljeniji su mi slali fotke kuće i vrta i ukućana. Ali neovisno o tome gdje ljudi žive, najvažnije je razumijevanje i ljubav prema četveronošcima, onda harmoniji ništa ne stoji na putu
Komentar by studena — December 11, 2009 @ 10:12 am
Kuc, kuc…Kako si? Znam, znam da si tužna, ali mališanima sigurno ljubavi i pažnje ne nedostaje. Pozdrav, nadam se da sa zrnom radosti očekuješ predstojeće praznike i da nešto lijepo radiš u kuhinji neovisno od toga što nemaš snage za slikati, pisati, objavljivati.
Sretno!
Komentar by Selma — December 14, 2009 @ 8:30 pm
Pozdrav draga Selma
Evo, uglavnom pokušavam završiti zaostale poslovne obaveze tako da me trenutno božićni feeling zaobilazi, osim vikendom kad u našem, već tradicionalnom, workshopu s djecom pečemo božićne kekse koje onda poklanjamo. A za praznike će se naći nešto i na našem stolu, nadam se 
Čitamo se
Komentar by studena — December 16, 2009 @ 7:50 am
draga moja, znam kako ti se rastati od malenih, teško je i preteško, no nije ništa u usporedbi s rastankom od moje mile atile… kad je ona otišla u pseći raj, ja sam prošla kroz emocionalni pakao i fizički se razboljela. bez obzira što imam djecu i muža.. ta ljubav s psima je neobjašnjiva i neshvatljiva ljudima, koji nisu imali životinje. čitam te i pratim još uvijek, no rijetko komentiram, novi posao i obaveze me rastrgaše, no sad evo upravo se vratih po recept za lussekatter (opet) i vidjeh tvoju tugu i nisam mogla ne javiti ti se. velika pusa i zagrljaj utjehe od mene..
p.s.pripremam se za post… nadam se da ćemo biti jedna drugoj podrška …
Komentar by milicza — January 25, 2010 @ 10:58 pm