TeaTime!
by studena

Po dobrom običaju koji vlada u zadnje vrijeme, pišem već tjedan dana post (za HotItem), koji će (ionako nezavršen), čekati još par dana. Svega se natrpalo u njemu, da je za prodaju bio bi pod šifrom “od čavla do lokomotive”, toliko mi se sve činilo važno, kad u subotu obrat: pojavila se Cicibella i potkopala sve kvazi prioritete na temu medjuljudski odnosi, pozitivna energija i sličan ljudski kram.

Cicibellu vidite na fotkama, snimila sam ju jučer, nisam odoljela, iako situacija i nije baš za ovjekovječenje…´ajmo ispočetka…

U rano subotnje jutro, prije nego će početi nesnosne vrućine, bazamo Borrego i ja još u polusnu po puteljku kroz žitna polja, kad odjednom začujem čudno šuštanje iznad glave: pogledam uvis i nevjerujem očima, par metara od moje glave stuštava se neka ptičurina, neka vrsta orla, ne kužim baš ptičji svijet, ali bio je dovoljno blizu da ocjenim kako se mogu proglasiti sretnicom što mu je kljun promašio moju glavu.
Borrego, iako uredno na uzici, nije odolio izazovu pa je skočio u njegovom smjeru, što je ptičurini promijenilo mjesto slijetanja za par centimetara, a “predmet” njegove pažnje izmakao kandžama. U trenu probudjena ugledam malo smedje klupko i prva pomisao mi je bila zec, ali se onda “zec” malo pridigao i ja ugledam Cicibelu…
OK, pomislim, bambiću, imao si sreće, ptičurina se ponovo dohvatila visina, ali za svaki slučaj, sklonim se iza stabla, počekat ću koji tren, ako se slučajno predomisli. Nije je bilo za vidjeti, ali ni srne nije bilo nigdje u blizini, a Cicibella leži nasred pšeničnog polja, oko nje ugaženo, čini se kao da ju je netko stavio na pladanj.
A onda skužim da bezuspješno pokušava ustati. Stražnje noge odbijaju poslušnost, a ona stalno i iznova pada na ugaženu pšenicu.

Nazovem policiju, oni mi daju broj lovca zaduženog za to područje, a on me umalo poslao k vragu jer još nije bilo ni 7 sati ujutro…
“Ostavite je tu, ako ne može hodati onda će se priroda pobrinuti za nju!” mudro me savjetuje ovaj “prijatelj” prirode i “zaštitar” okoliša.

Počekam još pola sata sve se nadajući da je malena istegla ligamente i da će svaki čas skočiti i nestati u obližnji šumarak…ili će se pojaviti srna i dati joj neku sigurnost…umjesto toga opet ptičurina, kruži i spušta se sve niže…

Izadjem iz zaklona i uputim se malenoj. Ona me gleda onim svojim ogromnim očima, ali se ne miče. Nije se opirala ni kad sam ju podigla, ni kad ju je Borrego svu onjušio i oblizao. Pretpostavila sam da je u šoku, odnijela je doma, uzela veliku kutiju iz garaže, natrpala ju sijenom kojeg sam našla iza kuće (blaženi susjed Sepp, pokosio livadu dan ranije), stavila malenu na sijeno, a kutiju u kadu.
Odem u kuhinju pripremiti mlijeko, vodu, komad kruha (ili sve odjednom), kad začujem urlik moje jače polovice “Pa ti nisi normalna!!!” Oprostila sam mu velikodušno tu neljubaznu konstataciju, čovjek je tek ustao i ništa ne sluteći ušao u kupaonicu, a iz kade ga gledaju dva velika oka…koja nisu moja

Uglavnom, subotu i nedjelju sam provela na telefonu tražeći savjete i veterinara, a nadjenula sam joj i ime Cicibella, dotakla me neka asocijacija…
Za razliku od subote, u nedjelju se malena skroz “otopila”, pojela dvije jabuke, brdo mladih listića breze i kupine, a i kozje mlijeko sa zgnječenom bananom je ipak prihvatila nakon dužeg uvjeravanja (čitaj: podmetanje bočice svakih pola sata).

Danas, kod veterinara, nevjerojatno ljubazne i angažirane žene, saznajem da Cicibela ima povrijedjenu kralježnicu, a dalju sudbinu ovog predivnog stvorenja saznat ću u srijedu popodne, kada će stići izvještaj neurologa iz klinike za životinje.

Trenutno ne želim razmišljati postoji li šansa da ozdravi ili ne. Trenutno želim samo jedno: da do srijede malena pojede bar još kilogram jabuka jer u njima uživa, a ja uživam u njenom bistrom pogledu i njenoj vlažnoj njuškici kojom dotiče moje lice dok ju nagovaram da uzme bočicu…mala je jaki karakter…nadam se sa dobrom karmom…

Nadajte se samnom. Molim vas.

Moji mali susjedi Alicia i Benjamin sa Cicibellom…